Ovo nije portret. Ovo je tlocrt onoga što se dogodi kad buka utihne, a tišina postane preteška da bi se nosila uspravno.
Podloga je crvena.
Ne pitaj me je li to zemlja, hrđa s lanca ili ono što ostane kad se "celofan" napokon podere. Neka pitanja se ne postavljaju naglas. U Mordoru vlastitog uma, tlo je uvijek natopljeno onim što smo prešutjeli.
Okružen sam kvadratima.
Vidiš li ih? To nisu prozori. Kroz njih ne ulazi svjetlo.
To su dani koji se nisu dogodili.
To su praznine. To su riječi koje su trebale biti mostovi, a postale su zidovi. Crne rupe u sjećanju. Digitalni pikseli koji su pregorjeli.
Položaj tijela?
To nije predaja.
To je inkubacija.
U svijetu koji te tjera da trčiš, da skrolaš, da se smiješ za lajk... jedini čin pobune je stati. Zguriti se.
Zaštititi jezgru.
Poput onog goluba na tavanu, ali s jednom ključnom razlikom:
Ovdje srce još uvijek pumpa.
Ovdje, na ovom crvenom otoku, u ovoj geometriji tame... nešto čeka.
Ne budi se zmaj bukom.
Budi se tišinom.
Ovo je nulta točka.
Prije prvog okretaja pedale.
Prije nego što kotači počnu mljeti ovu tamu u prašinu.
Ponekad moraš sjesti u vlastiti mrak da bi vidio gdje je izlaz.
You don't look at the man.
You look at the residue.
This is not a portrait. This is a blueprint of what happens when the noise dies down, and the silence becomes too heavy to carry upright.
The background is red.
Do not ask me if it is earth, rust from a chain, or what remains when the "cellophane" finally tears. Some questions are not asked aloud. In the Mordor of one's own mind, the ground is always soaked with what we have kept silent.
I am surrounded by squares.
Do you see them? They are not windows. No light enters through them.
They are days that never happened.
They are voids. They are words that were meant to be bridges but became walls. Black holes in memory. Digital pixels that have burned out.
The body position?
It is not surrender.
It is incubation.
In a world that forces you to run, to scroll, to smile for a like... the only act of rebellion is to stop. To hunch over.
To protect the core.
Like that pigeon in the attic, but with one key difference:
Here, the heart still pumps.
Here, on this red island, in this geometry of darkness... something is waiting.
The dragon is not woken by noise.
It is woken by silence.
This is ground zero.
Before the first turn of the pedal.
Before the wheels start grinding this darkness into dust.
Sometimes you have to sit in your own darkness to see where the exit is.
Lipanj 2026. zvuči kao znanstvena fantastika. Kao datum na konzervi hrane koju čuvaš za atomski rat. Daleko je. Previše daleko. A mi smo ovdje. Zaglavljeni u prosincu.
Gledam ovu kuglicu. Ne vidim ukras. Vidim "Palantír".
Vidim oko koje ne trepće, sferu koja upija sobu i vraća nam je - iskrivljenu. To je fizika konveksnog ogledala, rekli bi. Ali večeras, to je jedina istina u prostoriji.
Svi smo tu. Na broju. U kadru. Obitelj. Sveta riječ koja se u ovo doba godine izgovara s previše šećera, da se sakrije gorčina. Stojimo ispred jelke, nasmiješeni za publiku, zamotani u celofan očekivanja.
Ali pogledaj u crvenu sferu. Pogledaj pažljivo. U tom odrazu naša su lica razvučena. Osmijesi su groteskni. Prostorija se savija kao da je pod pritiskom dubine. U toj crvenoj magli vidim ono što skrivamo iza božićnih pjesama i lampica - vidim ljude koji glume život umjesto da ga žive. Vidim "projekt management" umjesto emocije. Vidim vakuum u kojem ništa ne raste, samo se estetski lijepo održava na životu.
Ova kuglica je dokazni materijal. Ona pokazuje da je ovo blještavilo oko nas samo jeftina scenografija. Distorzija stvarnosti. Mi nismo ovi nasmiješeni statisti. Mi smo oni izobličeni likovi u odrazu - stiješnjeni, deformirani kompromisima, željni zraka.
Zato mi treba lipanj. Ne kao godišnji odmor. Nego kao korekcija vida. Trebaju mi Kotači tišine da izravnaju sliku. Treba mi ona brutalna, ravna linija asfalta da poništi ovu zakrivljenost u kojoj se gušimo. Treba mi vjetar u prsa da odnese ovaj ustajali zrak cimeta i lažne sigurnosti.
Do tada? Do tada sjedim u kutu i promatram. Bilježim koordinate pucanja celofana. Ne idem brzo. Još ne. Kao što piše u okviru na mom stolu: "You don't have to go fast, you just have to go."
Ali u glavi... u glavi sam već daleko od ovog crvenog odraza. U glavi sam već na cesti koja ne laže.
Dnevnik pripreme: Dan 8.
Odbrojavanje: U tijeku.
Ne vjeruj odrazu u ukrasima. Stvarnost je ono što ostane kad se svjetla ugase.
[ EN // TRANSMISSION_IN_ENGLISH ]
LOCATION: WAITING ZONE.
DESTINATION: JUNE 2026.
STATUS: OBSERVER IN DISTORTION.
June 2026 sounds like science fiction. Like a date on a food can you save for an atomic war. It’s far. Too far. And we are here. Stuck in December.
I look at this ornament. I don’t see a decoration. I see a "Palantír". I see a non-blinking eye, a sphere that absorbs the room and returns it to us – distorted. That’s the physics of a convex mirror, they would say. But tonight, it’s the only truth in the room.
We are all here. Accounted for. In the frame. Family. A holy word spoken with too much sugar this time of year, to hide the bitterness. We stand in front of the tree, smiling for the audience, wrapped in the cellophane of expectations.
But look into the red sphere. Look closely. In that reflection, our faces are stretched. The smiles are grotesque. The room bends as if under the pressure of depth. In that red mist, I see what we hide behind Christmas songs and lights – I see people acting out life instead of living it. I see "project management" instead of emotion. I see a vacuum where nothing grows, only aesthetically maintained on life support.
This bauble is evidence. It shows that this glitter around us is just cheap scenery. A distortion of reality. We are not these smiling extras. We are those distorted characters in the reflection – cramped, deformed by compromises, starving for air.
That’s why I need June. Not as a vacation. But as a vision correction. I need Wheels of Silence to straighten the image. I need that brutal, straight line of asphalt to cancel out this curvature in which we are suffocating. I need the wind in my chest to blow away this stale air of cinnamon and false security.
Until then? Until then, I sit in the corner and observe. Logging the coordinates of the cellophane cracking. I don’t go fast.
Entitet koji upravlja sustavom. Promatrač na dva kotača. Onaj koji bilježi analogne trenutke u digitalnom vremenu. Nije samo vozač; on je svjedok.
> NULTA TOČKA
Mjesto polaska i povratka. Dom. Jedina statična koordinata u kaotičnom svijetu. Točka iz koje se mjere sve udaljenosti, fizičke i mentalne.
> EHO
Digitalni odjek stvarnog događaja. Trag koji ostaje nakon što zvuk prestane, a kotači stanu. Arhiva onoga što je moglo biti zaboravljeno.
> OPTIKA
Vizualni modul sustava. Slike, skice i boje koje nastaju kada riječi postanu nedostatne. Način na koji Operater vidi svijet kada skine naočale.
> HARD COPY
Materijalizacija signala. Budući artefakt od papira i tinte. Težnja da se digitalni zapis pretvori u nešto opipljivo i trajno.
> GRAVEL
Sloboda. Podloga koja ne trpi greške, ali nagrađuje hrabrost. Prijelazna zona gdje asfalt (civilizacija) prestaje, a tišina počinje.
> PROTOKOL KOMUNIKACIJE
Sustav ne podržava javne komentare radi očuvanja integriteta tišine. Izravni signali Operateru šalju se isključivo putem e-mail protokola. Svaka poruka je fragment koji se pažljivo dešifrira unutar bunkera.
