DATUM: 20/03/2026

[D_39 // Između skice i ceste // Between the sketch and the road]

[S]IGNAL_START]
SOURCE: KOTAČI TIŠINE ARCHIVE
LOCATION: // BILOGORA - PODRAVINA
TIMESTAMP: // 24. LISTOPADA 2023.
BIOMETRICS: [BPM: 62 | MORALE: PERSISTENT]
STATUS: ACTIVE_ENCRYPTION
PROTOCOL: GLAVNI_SIGNAL: UTORKOM // OSTALO: AD_HOC

Zašto ne pišem?Ljudi me pitaju kako napreduje knjiga. Iskren odgovor? Još uvijek je u glavi, u bilješkama koje izgledaju kao kardiogram i skicama olovkom, ugljenom i tušem koje više govore o mom strahu nego o mojim pobjedama.
Tri tjedna nisam ništa objavio ovdje jer sam se borio s tišinom koja prethodi pravoj oluji. I zbog silnih obiteljskih, poslovnih i drugih obaveza. Svi vi koji budno pratite "Kotače tišine" znate da ovo nije projekt o prijeđenim kilometrima, nego o potrazi. A ja još uvijek stojim na rubu te potrage. Prava vožnja, ona višednevna ruta koja će odrediti ritam rečenica, tek treba početi.
Trenutno sam u fazi koju, priznajem, mrzim i volim istovremeno: fazi pripreme.
U radnim materijalima stoji zapis o Harlekinu. On je moj stalni podsjetnik na "skrivenu bol". Dok izvanjski možda djelujem spremno, unutra se vodi bitka s Hashimotom koji mi svakog jutra iznova mjeri snagu volje. Osificirana Ahilova tetiva nije samo medicinski karton; ona je moj limitator. Govori mi: "Ne možeš glavom kroz zid, moraš srcem kroz uspon."
Profesor Ivančić je često govorio o duhovnoj snazi koja nadilazi psihofizičke limite. Upravo to pokušavam prizvati dok gledam u kartu rute koja me čeka. I koja je, još uvijek, podložna promjenama. I koja će, vjerujem, postati stvarna, odvožena… stvoriti preduvjete za nastavak nacrta knjige Kotači tišine.
ŠTO SE DOGAĐA DOK ŠUTIM?Čistim vid: Pregledavam fotografije, pa i one iz Indije (poput one koju vidite na dnu posta). One mi služe kao vizualno sidro. Podsjećaju me da sam već bio u nepoznatom (u ogromnoj zoni izvan granica komfora) iz koje sam se vratio s pričom, bogatiji u duhovnom i profesionalnom smislu.
Osluškujem tijelo: Biciklizam s dijagnozom, to sam istaknuo već više puta, zapravo nije sport, nego je pregovaranje. Svaki trening, bilo na Bilogori ili podravskoj ravnici je mali sastanak sa samim sobom, prvenstveno sa svojim tijelom. Kojega sada itekako osluškujem, prilagođavam mu se, ne bi li što je prije moguće vratio stanje tijela u normalu, k ozdravljenju. Duboko sam uvjeren u uspjeh i to mi je strašna motivacija. Ovdje želim, stoga, istaknuti kako sam ostao u Trkačkom klubu Đurđevac, iako su mi liječnici rekli da od trčanja nema ništa minimalno jednu godinu - jer biti član trkačkog kluba za mene je u ovome trenutku zapravo motivacija. Čin koji označava ustrajnost, unatoč medicinskim ograničenjima koji su izgledni da će proći, uz određeni postotak mogućnosti neuspjeha. Možda sam dosadan s ovim iscrpnim detaljiziranjem, no, možda netko u tome pronađe svoju utjehu, i baš poput mene - motivaciju. U ovom trenutku sam pogled na makar majicu Trkačkog kluba Đurđevac čini se kao djelić pobjede, u psihološkom smislu, nad tjelesnim ograničenjima s kojima sam suočen i daju mi vjeru da ću nadvladati ta ograničenja - polako, ali sigurno.
Čekam onaj trenutak: Onaj kad strah od nepoznate ceste postane manji od želje da se krene.
Knjiga "Kotači tišine" trenutno nema kraj. Ima strukturu koja je “rupičasta, fragmentirana do bola. Ali, u mojoj glavi stoje obrisi knjige kakvu želim iznjedriti… Za sada, moja knjiga nema čak ni pravu sredinu. Ima samo mene, bicikl i neizdrživu potrebu da se tišina pretvori u kretanje.
Hvala vam što ste tu dok su stranice knjige Kotači tišine još poluprazne. Najbolje priče se ionako ne pišu za stolom, nego na vjetru.

      
        KATEGORIJA
        PODACI / MJERENJA
      

        Status Projekta
        U pripremi (Skice)
      

        Sljedeći Miljokaz
        Višednevna ruta
      

KATEGORIJA	PODACI / MJERENJA
Status Projekta	U pripremi (Skice)
Sljedeći Miljokaz	Višednevna ruta

[PHOTO_ARCHIVE_INCOMING]

HR Chester Bennington bi danas, 20. ožujka 2026. godine, proslavio svoj okrugli 50. rođendan. Taj bi jubilej sigurno bio obilježen velikim povratkom ili barem dubokom refleksijom na sve što je postigao.

EN Chester Bennington would have celebrated his milestone 50th birthday today, March 20, 2026. Such a jubilee would surely have been marked by a grand comeback or at least a deep reflection on everything he achieved.

  RELATED_SIGNAL:

  // Dossier: India - Visual Anchors

  // Log: Negotiating with Hashimoto

    MAINTAINING THE ARCHIVE REQUIRES ENERGY.
  
    INJECT FUEL /// UBACI GORIVO

DATUM: 24/02/2026

[D_38 // KOTAČI TIŠINE: MANIFEST ZANOSA / WHEELS OF SILENCE: MANIFESTO OF DRIVE]

IGNAL_START] 03

SOURCE: KOTAČI TIŠINE ARCHIVE

LOCATION: // BILOGORA RIDGE

TIMESTAMP: // 21. LISTOPAD

BIOMETRICS: [BPM: 152 | MORALE: FOCUSED]

STATUS: ACTIVE_ENCRYPTION

D_37 // KOTAČI TIŠINE: MANIFEST ZANOSA

Prošle subote, dok sam se penjao na Bilogoru, shvatio sam jednu stvar: tvoj mobitel te laže. Unatoč svim tim silnim megapikselima i procesorskom „peglanju“, on ne može uhvatiti plastičnost ranog proljeća. Ne može ti prenijeti onaj manijakalni vrtlog Van Goghove platane pod uličnom svjetiljkom. Za to ti treba staklo. Prava optika.

Izvukao sam svoj Panasonic Lumix FZ 200. On je svojevrsni autsajder u svijetu modernih senzora, ali sa svojom konstantnom blendom od f/2.8 kroz cijeli zoom, on je moj primarni svjedok. Lakši je od mojih ostalih SLR-ova, a na usponu od 15%, vjeruj mi, svaki gram ti postane osobni neprijatelj.

Pripremio sam si "flash karte" s postavkama. Pitaš se zašto? Jer znam da će ti na Papuku ili Bilogori glava biti usijana. Kad ti puls probije 150, a hipertenzija postane neželjeni suvozač, tvoj mozak gubi rutinu. Ne želiš tada kopati po menijima; želiš samo okrenuti kotačić na C1 i uhvatiti rosu na makro razini prije nego što ispari pod tvojim pogledom.

Ove kapi su forenzika trenutka — dokaz da je jutros ovdje disala tišina prije nego što sam je presjekao gumama.

Dok sam slagao te postavke, u glavi su mi odzvanjali stihovi Petera Handkea:

"Svjetlost se mijenja, promjene u toku dana, zrak koji uđe kroz prozor... Sve je u pokretu, čak i kad se čini da miruje."

SIGNAL_REPLY:

Na ovom portalu nema komentara. Tišina je pravilo. No, ako te post potaknuo da zastaneš – javi mi se na kotacitisine@gmail.com. Čitam svaku poruku kad kotači stanu.

D_37 // WHEELS OF SILENCE: MANIFESTO OF DRIVE

Last Saturday, climbing the Bilogora ridge, I realized: your phone is lying to you. Despite all the megapixels and AI processing, it cannot capture the sheer plasticity of early spring. It cannot convey that manic swirl of a Van Gogh-like plane tree under a streetlamp. For that, you need glass. Real optics.

I pulled out my Panasonic Lumix FZ 200. It’s a bit of an outsider, but with its constant f/2.8 aperture, it’s my primary witness. It’s lighter than my other SLRs, and on a 15% incline, every gram becomes a personal enemy.

I prepared "flash cards" with settings. Why? Because when your pulse breaks 150, your brain loses its routine. You just want to turn the dial to C1 and catch the dew on a macro level before it evaporates.

[Visual: Glimmer in the Grass - A macro shot of dew]

As I adjusted the dials, Peter Handke’s verses about the changing light and objects shifting places echoed in my mind...

Cycling is movement, but photography is stopping. On a bike, you're a hunter devouring miles; with a Lumix, you're a forensic scientist.

SIGNAL_REPLY:

No comments here. Silence is the rule. But if this post made you stop – let me know at kotacitisine@gmail.com. I read every message when the wheels stop.

"Kada je dijete bilo dijete, bilo je to vrijeme pitanja:
Zašto sam ja ja, a zašto ne ti?
Zašto sam ovdje, a zašto ne tamo?"
— Peter Handke

UBACI GORIVO /// INJECT FUEL

DATUM: 17/02/2026

[D_35 ZIDOVI KOJI VRIŠTE // SCREAMING WALLS]

IGNAL_START]

SOURCE: KOTAČI TIŠINE ARCHIVE

LOCATION: // UNUTAR ČETIRI ZIDA // WITHIN FOUR WALLS

TIMESTAMP: // 17. VELJAČE 2026.

BIOMETRICS: [BPM: 142 | MORALE: LOW_STABLE]

STATUS: BLUES_ENCRYPTION

PROTOCOL: GLAVNI_SIGNAL: UTORKOM // AD_HOC

TEŽINA TIŠINE // THE WEIGHT OF SILENCE

[skica za nikad naslikanu sliku] // : [sketch for a painting never painted]

"Ponekad zidovi nisu tu da nas čuvaju, već da ispitaju koliko tešku tišinu možemo iznijeti na svojim leđima, ostajući uspravni za one koji nas gledaju."

"Sometimes walls are not there to protect us, but to test how heavy a silence we can carry on our backs, while staying upright for those who are watching us."

Johnny Cash - Hurt

KATEGORIJA // CATEGORY	STANJE // STATUS
Razina Buke // Noise Level	Gluha tišina // Dead silence (0 dB)
Prijenos snage // Power Transfer	Trostruki oslonac // Triple support (15, 20, 24)
Preporuka // Recommendation	Samo disati. // Just breathe.

[ ARCHIVE_MILESTONE // IZ ARHIVE ][ FILE: MILESTONE_100K_VIEWS.PNG ]

Dok se danas bavim težinom tišine, jedan raniji signal probio je granicu od 100.000 pregleda. 
      Riječ je o fotografiji i recenziji koncerta češkog benda In the Name of Cobain u klubu Sax (09.10.2025., Zagreb), objavljenoj u sklopu Google Contributions. 
      S obzirom na to da nikada nisam imao priliku slušati originalnu Nirvanu uživo, taj koncert bio je svojevrsna katarza. 
      Čini se da buka koju ostavimo iza sebe ponekad odzvanja jače nego što možemo zamisliti dok stojimo u mraku.

      While we deal with the weight of silence today, an earlier signal has broken the 100,000 views mark. 
      This is the photo and review of the Czech band In the Name of Cobain concert at Club Sax (09.10.2025, Zagreb), published via Google Contributions. 
      Given that I never had the chance to see the original Nirvana live, that concert was a kind of catharsis. 
      It seems the noise we leave behind sometimes resonates louder than we can imagine while standing in the dark.
    

      UPLINK_TO_ORIGIN: 
      GOOGLE_CONTRIBUTION_COBAIN_SAX
    

MAINTAINING THE ARCHIVE REQUIRES ENERGY.

INJECT FUEL /// UBACI GORIVO

DATUM: 03/02/2026

[D_32 - Rekalibracija: Od smrznutog asfalta do kuhinjskog šanka // Recalibration: From frozen asphalt to the kitchen counter]

[S] IGNAL_START]
SOURCE: KOTAČI TIŠINE ARCHIVE
LOCATION: // NOMAD_BASE / KUHINJSKI_ŠANK
TIMESTAMP: // 03/02/2026
LOG_STATS: [DIST: 30.83KM | ASCENT: 123M | TIME: 02:06:17]
STATUS: SIGNAL_STRENGTH_HIGH

Rekalibracija: Od smrznutog asfalta do kuhinjskog šanka

[AUDIO_LOG]: Majke - Mene ne zanima // "Ja sam slobodan, moj kavez je grad."

[SIGNAL_HOOK]: 30 kilometara na rubu smrzavanja samo da bih se vratio na kuhinjski šank koji sada zovem ateljeom. Sustav se ne gasi – on se prilagođava.

Nedjelja je poslužila kao poligon za testiranje otpornosti. GPX podaci potvrđuju: 30.83 kilometra kroz tišinu veljače. Dok se vanjski svijet polako pretvara u statični šum, unutrašnji sustav traži nove načine za odašiljanje signala.

Gubitak malog ateljea prisilio me na rekalibraciju. Kuhinjski šank je sada nulta točka mog stvaralaštva. Slike prilažem onakve kakve jesu — bez rezanja i uljepšavanja. Baš kao i radni prostor, i umjetnost je trenutno u stanju preživljavanja.

[RAW_DATA_PACKAGE]

FILE: 2026-02-01_2770549370_01022026.gpx

DOWNLOAD_SIGNAL_DATA // DIRECT_SERVER_UPLINK

Analiza kretanja: 30.8km // Dokazni materijal.

Vizualni podaci: Prvo platno (Akril). Lokacija: Šank.

MAINTAINING THE ARCHIVE REQUIRES ENERGY.

INJECT FUEL /// UBACI GORIVO

UPLINK: kotacitisine@gmail.com
END_OF_TRANSMISSION // WWW.KOTACITISINE.EU

[FACEBOOK_FEED] [INSTAGRAM_LOG]

DATUM: 27/01/2026

[D_30: Crvena Bilogorska Biciklistička Staza / The Red Bilogora Cycling Trail]

[SIGNAL_START]
LOCATION: // Ground zero
TIMESTAMP: // 27/01/2026
STATUS: ACTIVE

// STREAM_DATA: ACTIVE_DESCENT.LOG

Fragment Crvene staze

Spust niz Crvenu stazu pri 50 km/h nije rekreacija; to je ogoljena geometrija kaosa u kojoj svaka pogreška ima trenutnu cijenu, naplativu vlastitim ponosom, ali još gore - vlastitom kožom.

Vektori bilogorskih šuma: Kroz guste šume, svaka grana postaje vektor, svaki vlažni korijen ili kamen - precizan izračun trenja. Zanimljivo je koliko postajemo precizni kada nam je vlastita koža izravno u igri.

Bilogorska kognicija: Čišćenje predmemorije
Ova vožnja je prisilni hard reset. Događa se automatsko čišćenje cachea. Brišu se pasivno-agresivni mailovi, nepotrebne društvene strukture i očekivanja. Ostaje samo čista inercija.

STROJ:	// Cube Touring Pro Maroon 2025
STATUS:	// Signal Uplink Active

Održavanje stroja i ove arhive zahtijeva energiju. Postani izvor snage.

INJECT FUEL /// UBACI GORIVO

DATUM: 24/01/2026

[D_28: Art na marginama: Izložba u blatu // Art on the Margins: Exhibition in the Mud]

[+] EN TRANSMISSION

BREAKING NEWS

World traveler and marginal artist "sets fire" to Pitomača's ditches

Today, something happened in our region that will be remembered for a long time. Our established artist – the one fellow villagers know for his tireless wandering, running, and double-digit kilometers, and lately more often on two Wheels of Silence – decided to bring art where it most sincerely belongs.

We are talking about an author who has traveled a good part of Croatia and the rest of the world, and whose work on the margins of art intrigues the public. Along with the brush, he skillfully handles tools for creating light-writings (photography), for which he has been multi-awarded.

Installation Locations:

× STREET: Acrylics on a bench and an old plane tree.
× FENCE: Installations on the fences of Pitomača's streets.
× FOREST: Tree canopy and the decay of an old stump.

Before the viewing itself, the author read selected parts from his book in progress – WHEELS OF SILENCE – in the peace of the forest expanse.

🎧 Audio decoding (narration and ambiance):

VIP Guests: Silence, Birds, and Mr. Felix

• LADY SILENCE (elegant, dominant, and respected)
• BIRDS AND INSECTS (responsible for the spontaneous soundscape)
• MR. FELIX (faithful dog and curator with a few pounds of mud on his paws)

The ceremony was supposed to be enhanced by an R’n’R band, but they canceled due to "technical issues" (singer Kurt Cobain has been unavailable since 1994).

Into the Annals of Marginal Art

This exhibition enters the annals of our region and the wider cultural context of world marginal art. The wheels must keep turning!

NOTE ON ST. VINCENT'S DAY (VINCEKOVO): While liters were being poured elsewhere, it is important to note that at this exhibition NOT A SINGLE DROP OF WINE WAS SPILLED.

In that name – Cheers!

            BREAKING NEWS
        
Svjetski putnik i umjetnik margine "zapalio" pitomačke jarke
Danas se u našem kraju dogodilo nešto što će se dugo pamtiti. Naš etablirani umjetnik – onaj kojeg suseljani poznaju po neumornim skitnjama, trčanju i dvoznamenkastim kilometrima, a u zadnje vrijeme sve češće i na dva Kotača tišine – odlučio je iznijeti art tamo gdje on najiskrenije pripada.
Riječ je o autoru koji je obišao dobar dio Lijepe naše i ostatka svijeta, a čiji radovi na marginama arta intrigiraju javnost. Uz kist, vješto barata alatkama za izradu svjetlopisa, za što je višestruko nagrađivan.
Lokacije postava:× ULICA: Akrilici na klupi i staroj platani.
× PLOT: Postava na ogradama pitomačkih ulica.
× ŠUMA: Krošnja stabla i trulež staroga panja.

            Prije samog razgledavanja, autor je u miru šumskog prostranstva pročitao odabrane dijelove iz svoje knjige u nastajanju – KOTAČI TIŠINE.
        
🎧 Audio dešifriranje (naracija i ambijent):

VIP Gosti: Tišina, ptice i gospodin Felix• GOSPOĐA TIŠINA (elegantna, dominantna i uvažena)
• PTICE I KUKCI (zaduženi za spontanu zvučnu kulisu)
• GOSPODIN FELIX (vjerni pas i kustos s par kila blata na šapama)
Svečanost je trebao uveličati r’n’r bend, ali su otkazali zbog "tehničkih problema" (pjevač Kurt Cobain je spriječen od 1994.).
⚡ PREPORUČENA ZVUČNA KULISA:

roro

// Linkin Park - Roads Untraveled (Signal za putovanje marginama)
FOTO-DOKUMENTACIJA S TERENA
            
U anale umjetnosti na marginamaOva izložba ulazi u anale našega kraja i širi kulturološki kontekst svjetskog arta na marginama. Kotači se moraju okretati!

        NAPOMENA O VINCEKOVU: Dok su se drugdje točile litre, bitno je napomenuti da na ovoj izložbi NIJE PROLIVENA NITI JEDNA JEDINA KAPLJICA VINA.
    
        U to ime – živjeli!
    
                INJECT FUEL
                /// UBACI GORIVO
            
        SIGNAL_UPLINK: kotacitisine@gmail.com
        
            STROJ:
            // CUBE TOURING PRO
          
            DISTANCA:
            // 000 - HIBERNATION
          
      PRATI SIGNAL NA:

      [FACEBOOK]

DATUM: 14/01/2026

[D_24: STATIKA BOLI // STATIC PAIN]

Ne gledaš u čovjeka. Gledaš u ostatak.

Grunge ilustracija zgurenog lika na crvenoj podlozi okruženog crnim kvadratima, simbolizirajući tišinu i inkubaciju

Ovo nije portret. Ovo je tlocrt onoga što se dogodi kad buka utihne, a tišina postane preteška da bi se nosila uspravno.

Podloga je crvena. Ne pitaj me je li to zemlja, hrđa s lanca ili ono što ostane kad se "celofan" napokon podere. Neka pitanja se ne postavljaju naglas. U Mordoru vlastitog uma, tlo je uvijek natopljeno onim što smo prešutjeli.

Okružen sam kvadratima. Vidiš li ih? To nisu prozori. Kroz njih ne ulazi svjetlo. To su dani koji se nisu dogodili. To su praznine. To su riječi koje su trebale biti mostovi, a postale su zidovi. Crne rupe u sjećanju. Digitalni pikseli koji su pregorjeli.

Položaj tijela? To nije predaja. To je inkubacija.

U svijetu koji te tjera da trčiš, da skrolaš, da se smiješ za lajk... jedini čin pobune je stati. Zguriti se. Zaštititi jezgru. Poput onog goluba na tavanu, ali s jednom ključnom razlikom: Ovdje srce još uvijek pumpa. Ovdje, na ovom crvenom otoku, u ovoj geometriji tame... nešto čeka.

Ne budi se zmaj bukom. Budi se tišinom.

Ovo je nulta točka. Prije prvog okretaja pedale. Prije nego što kotači počnu mljeti ovu tamu u prašinu.

Ponekad moraš sjesti u vlastiti mrak da bi vidio gdje je izlaz.

DATUM: 12/01/2026

[D_21: MALA GEOMETRIJA SVJETLA - Small Geometry of Light]

Ne moraš biti savršen da bi bio čudo

Zapisi o pukotinama i svjetlosti

Znaš, ponekad osjećam kako je svijet prevelik, a ja premalen. Gledam oko sebe i vidim utrku u kojoj ne želim sudjelovati. Vidim sjajne fasade i pitam se zašto moji zidovi imaju pukotine.

Ali, pukotine su mjesta kroz koja ulazi svjetlost.

Sreća nije onaj nedostižni vrh planine koji stalno gledam iz daljine. Sreća nije u tome da sve bude na svom mjestu. Ona je u onom prvom gutljaju kave dok svijet oko mene još spava. U mirisu kiše koja je upravo počela padati.

To su Kotači tišine. Unutarnji. Oni koji se okreću polako, bez buke, i melju svu tjeskobu u fini prah mira.

Mahatma Gandhi je jednom rekao: "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu." Griješio sam misleći da moram pomicati planine.

Biti promjena znači biti blag kad su drugi oštri. Znači oprostiti sebi što danas nisi osvojio svijet, već si samo uspio ustati i biti tu.

"Ne boj se svoje sjene. Ona samo dokazuje da negdje u blizini, možda baš u tebi, gori svjetlo."

ENGLISH TRANSMISSION ▼

YOU DON'T HAVE TO BE PERFECT TO BE A MIRACLE

Chronicles of Fractures and Radiance

You see, there are hours when the world loometh far too vast, and I but a flickering shadow within it. I gaze upon the horizon and witness a frantic race-a chase I have no heart to join. I behold their gilded facades and wonder... why must my own walls be marred with these deep fractures?

Yet, it is within the fracture that the light finds its way.

Happiness is no distant peak to be conquered. It is not the cold symmetry of things. It is found in that first breath of coffee while the world still dreams. In the scent of rain as it touches the earth for the first time.

These are the Wheels of Silence. The inner ones. Turning in the hushed dark, grinding the salt of anxiety into the fine dust of stillness.

Mahatma Gandhi: "Be the change you wish to see." I once thought that meant shifting the roots of mountains. I was wrong.

To be the change is to remain soft when the world is jagged. It is to forgive yourself for not seizing the day, but simply for rising to meet it.

"Fear not your shadow. It is but the silent witness to the light that burns within."

DATUM: 11/01/2026

[D_20: KROZ SJENE I KROŠNJE - THROUGH THE TREES AND BRANCHES]

Anatomija jednog stiska

DATUM: [11. siječnja 2026.]
LOKACIJA: Negdje između sjećanja i asfalta
STATUS: In motion (ali ne sam)

        Nismo imali GPS. Nismo imali ni kartu.
        Na početku, put nije bio staza. Bio je bljesak.
        Sjećaš li se? Zvijezde su tada bile niske, toliko niske da smo ih mogli brati rukama. More je udaralo u obalu ritmom koji nismo morali učiti – bio je to naš puls. Koračali smo kroz te valove, kroz tu pjenu snova, uvjereni da sol na koži nikada neće ishlapiti.
    

        Onda je došao Vrt.
        Nije to bio običan vrt. Zasadili smo "Cvjetove života". Krhke. Zahtjevne. Tražili su zaklon od tuče koja je padala okomito, bez najave. Tražili su naša tijela kao štit od zime koja grize kosti i od suše koja pretvara zemlju u prah.
        Zalijevali smo ih znojem. Hranili ih snovima kojih smo se sami odrekli.
        Rasli su. I mi smo rasli s njima, ne u visinu, nego u otpornost.
    

        A onda... promjena terena.
        Topografija se iskrivila. Ušli smo u zonu bez signala.
        Zovi to kako hoćeš.
        Neki to zovu krizom. Ja to zovem Mordor.
    

        Nebo je postalo boja olova. Zrak je postao gust, težak za disanje, kao da udišeš pepeo vulkana koji nikad ne spava. Sjene su se izdužile. Drveće oko nas – pogledaj sliku – više nije bilo zeleno. Postalo je crno. Grane su postale kandže.
        Tu, u tom mraku, odigrala se drama koja nema svjedoka. Nema publike. Nema pljeska.
        Postoji samo tišina koja vrišti.
    

        Ali... pogledaj bolje.
        Pogledaj centar tog crnila.
        Tamo gdje bi logika naložila bijeg, dogodilo se nešto iracionalno.
        Ruka nije pustila ruku.
    

        To je taj "grunge" trenutak. To nije holivudska romansa s filterima. To je prljavi, teški, stvarni inat.
        Stisak koji kaže: Prolazimo. Čak i ako pečemo tabane na lavi.
    

        Danas?
        Danas još uvijek koračamo tom džunglom. Pustopoljina je i dalje tu, vreba iza svakog ugla. Magla zna biti gusta.
        Ali naučili smo gledati.
        Ne tražimo više vatromet. Tražimo pukotinu u oblacima.
        Tražimo Sunce.
        Ono se ponekad sakrije, da. Ponekad izgleda kao da je zauvijek ugaslo iza planine Usuda.
        Ali znamo da je tamo.
    

        To se ne zove bajka.
        To se zove Život.
        Sirovi, neobrađeni, nefiltrirani život u dvoje.
    
Krug još nije zatvoren.
Hodamo dalje.

            ▼ English Version // Transmission Log
        

ANATOMY OF A GRIP
DATE: [January 11, 2026]
LOCATION: Somewhere between memory and asphalt
STATUS: In motion (but not alone)

                We didn't have GPS. We didn't even have a map.
                At the beginning, the path wasn't a trail. It was a flash.
                Do you remember? The stars were low then, so low we could pick them with our hands. The sea battered the shore with a rhythm we didn't have to learn – it was our pulse. We walked through those waves, through that foam of dreams, convinced that the salt on our skin would never evaporate.
            

                Then came the Garden.
                It wasn't an ordinary garden. We planted "Flowers of Life". Fragile. Demanding. They sought shelter from hail that fell vertically, without warning. They sought our bodies as a shield from the winter that bites the bones and from the drought that turns earth into dust.
                We watered them with sweat. We fed them with dreams we had renounced ourselves.
                They grew. And we grew with them, not in height, but in resilience.
            

                And then... a change of terrain.
                The topography distorted. We entered a zone with no signal.
                Call it what you want.
                Some call it a crisis. I call it Mordor.
            

                The sky turned the color of lead. The air became thick, heavy to breathe, like inhaling ash from a volcano that never sleeps. Shadows elongated. The trees around us – look at the picture – were no longer green. They became black. Branches became claws.
                There, in that darkness, a drama played out with no witnesses. No audience. No applause.
                There is only silence that screams.
            

                But... look closer.
                Look at the center of that blackness.
                Where logic would dictate flight, something irrational happened.
                The hand didn't let go of the hand.
            

                That is that "grunge" moment. This isn't a Hollywood romance with filters. This is dirty, heavy, real spite.
                A grip that says: We are passing through. Even if we burn our soles on lava.
            

                Today?
                Today we are still walking through that jungle. The wasteland is still there, lurking around every corner. The fog can be thick.
                But we learned how to look.
                We no longer look for fireworks. We look for the crack in the clouds.
                We look for the Sun.
                It hides sometimes, yes. Sometimes it looks like it has gone out forever behind Mount Doom.
                But we know it's there.
            

                That isn't called a fairytale.
                It is called Life.
                Raw, unprocessed, unfiltered life for two.
            
The circle is not closed yet.
We keep walking.

Ovo nije milostinja, ovo je **gorivo za prijenos signala**.

Održavanje stroja, kotača i ove arhive zahtijeva energiju. Ako rezoniraš s ovom frekvencijom, postani izvor snage za sljedeće objave.

// This is not charity; it is fuel for the transmission. Support the mission to keep the signal active.

INJECT FUEL /// UBACI GORIVO ///

Neke stvari se ne govore glasno. One se šalju kroz tišinu, od jednog biološkog stroja drugome. // Some things are not meant to be spoken aloud. They are sent through silence, from one biological machine to another.

SIGNAL_UPLINK: kotacitisine@gmail.com

Kotači Tišine/Bikepacking, Art & Put sebi - Wheels of Silence/Bikepacking, Art & Inner Path

Put se vidi tek kad kreneš. KOTAČI TIŠINE: grunge arhiv bikepackinga i arta. Dokumentiram teksture nestajanja i samoće kroz objektiv i pedale. Dešifriranje puta kroz blato i tišinu. Bunker za mistiku neistraženog i povratak sebi. Bez kompromisa. // The road appears when you start. WHEELS OF SILENCE: grunge archive of bikepacking and art. Documenting disappearance and solitude via lens and pedals. Deciphering the path through mud and silence. Bunker for the unexplored and the self. No compromises

AI Summary

Zašto ne pišem?

ŠTO SE DOGAĐA DOK ŠUTIM?

Between the Sketch and the Road: Why I am still not writing?

WHAT HAPPENS WHILE I AM SILENT?

D_37 // KOTAČI TIŠINE: MANIFEST ZANOSA

D_37 // WHEELS OF SILENCE: MANIFESTO OF DRIVE

AI Summary

TEŽINA TIŠINE // THE WEIGHT OF SILENCE

[ ARCHIVE_MILESTONE // IZ ARHIVE ]

Rekalibracija: Od smrznutog asfalta do kuhinjskog šanka

Recalibration: From frozen asphalt to the kitchen counter

Fragment Crvene staze

Fragment of the Red Trail

BREAKING NEWS

World traveler and marginal artist "sets fire" to Pitomača's ditches

Installation Locations:

VIP Guests: Silence, Birds, and Mr. Felix

Into the Annals of Marginal Art

BREAKING NEWS

Svjetski putnik i umjetnik margine "zapalio" pitomačke jarke

Lokacije postava:

VIP Gosti: Tišina, ptice i gospodin Felix

FOTO-DOKUMENTACIJA S TERENA

U anale umjetnosti na marginama

Ne moraš biti savršen da bi bio čudo

YOU DON'T HAVE TO BE PERFECT TO BE A MIRACLE

Search This Blog

Blog Archive

Labels

Pages

Featured Post

// SUSTAV: DEŠIFRATOR