> SYSTEM: KOTAČI TIŠINE
> STATUS: ONLINE
> LOADING MEMORY FRAGMENTS...
> SIGNAL STRENGTH: 100%
> ACCESS GRANTED.

KOTAČI TIŠINE WHEELS OF SILENCE

DATUM: 01/01/2026

[D_11 // BIKEPACKING HRVATSKA: SJENA KOJA PUTUJE // BIKEPACKING CROATIA: THE TRAVELING SHADOW]

Prvi otkucaj nove kronologije.

Vidim je u magli, tamo gdje horizont prestaje biti ravan. Velika, mirna voda koja čeka na rubu poznatog svijeta. Ne izgovaram joj ime, jer imena kradu snagu namjeri.

ID: 0101
..---
..---
-....

Put do tamo nije ucrtan u GPS; on je zapisan u umoru koji tek treba doći. Postoji put koji se ne vidi sve dok njime ne zakoračaš, mračan je i dugačak, okružen šumama koje samo šute i vjetrom koji ne oprašta.

Ahilova tetiva je kompas. Kotači su pakt s tišinom. Ove godine, sjena Operatera će se izdužiti prema sjeveru, sve dok ne dodirne rub te tihe, beskrajne ravnice.

Priprema je počela. Zrak je odjednom postao još gušći...

[ EN ] // DECODING: INTERNATIONAL SIGNAL

// LOG_010126: A distant water awaits in the North, shrouded in mist. The path is long, the intent is silent. The Operator prepares to fade into the horizon where the asphalt ends and the great stillness begins.

DATUM: 30/12/2025

[D_10 // SYSTEM LOG: 2025_KRAJ // SYSTEM LOG: 2025_FINAL]

Bikepacking retrospektiva 2025: Gravel bicikl na kraju sezone - Kotači tišine

Bikepacking 2025: Geometrija umora i misticizam asfalta

Senzori pokazuju pregrijavanje. Godina je bila duga, ceste su bile teške, a tišina je ponekad bila preglasna. Nisam vozio da bih stigao negdje. Vozio sam da bih pobjegao od svega što nije asfalt i otkucaj srca.

Arhiva je puna. Neki podaci su prebačeni u Hard Copy, neki su ostali zamrznuti u Optici, a neki su zauvijek izgubljeni u vjetru. To je u redu. Sustav se mora očistiti da bi mogao ponovno raditi.

Hvala svima koji su hvatali signal.

[ SIGNAL MIROVANJA ] // ČEKAMO 2026.

STATUS: OFFLINE.
[ EN // TRANSMISSION_IN_ENGLISH ]

Bikepacking 2025: Geometry of Fatigue and the Mysticism of Asphalt

Sensors indicate overheating. The year was long, the roads were tough, and the silence was sometimes too loud. I didn't ride to get somewhere. I rode to escape everything that wasn't asphalt and a heartbeat.

The archive is full. Some data has been transferred to Hard Copy, some remained frozen in Optics, and some are forever lost in the wind. That's fine. The system must be cleared to function again.

Thanks to everyone who caught the signal.

[ SIGNAL AT REST ] // WAITING FOR 2026.

STATUS: OFFLINE.
DATUM: 23/12/2025

[D_08 // OPTIKA PRIVIDA // OPTICS OF ILLUSION]

Lokacija: Zona čekanja.
Odredište: lipanj 2026.
Status: promatrač u distorziji.
Lipanj 2026. zvuči kao znanstvena fantastika. Kao datum na konzervi hrane koju čuvaš za atomski rat. Daleko je. Previše daleko. A mi smo ovdje. Zaglavljeni u prosincu. Gledam ovu kuglicu. Ne vidim ukras. Vidim "Palantír".
Vidim oko koje ne trepće, sferu koja upija sobu i vraća nam je - iskrivljenu. To je fizika konveksnog ogledala, rekli bi. Ali večeras, to je jedina istina u prostoriji. Svi smo tu. Na broju. U kadru. Obitelj. Sveta riječ koja se u ovo doba godine izgovara s previše šećera, da se sakrije gorčina. Stojimo ispred jelke, nasmiješeni za publiku, zamotani u celofan očekivanja. Ali pogledaj u crvenu sferu. Pogledaj pažljivo. U tom odrazu naša su lica razvučena. Osmijesi su groteskni. Prostorija se savija kao da je pod pritiskom dubine. U toj crvenoj magli vidim ono što skrivamo iza božićnih pjesama i lampica - vidim ljude koji glume život umjesto da ga žive. Vidim "projekt management" umjesto emocije. Vidim vakuum u kojem ništa ne raste, samo se estetski lijepo održava na životu. Ova kuglica je dokazni materijal. Ona pokazuje da je ovo blještavilo oko nas samo jeftina scenografija. Distorzija stvarnosti. Mi nismo ovi nasmiješeni statisti. Mi smo oni izobličeni likovi u odrazu - stiješnjeni, deformirani kompromisima, željni zraka. Zato mi treba lipanj. Ne kao godišnji odmor. Nego kao korekcija vida. Trebaju mi Kotači tišine da izravnaju sliku. Treba mi ona brutalna, ravna linija  asfalta da poništi ovu zakrivljenost u kojoj se gušimo. Treba mi vjetar u prsa da odnese ovaj ustajali zrak cimeta i lažne sigurnosti. Do tada? Do tada sjedim u kutu i promatram. Bilježim koordinate pucanja celofana. Ne idem brzo. Još ne. Kao što piše u okviru na mom stolu: "You don't have to go fast, you just have to go."
Ali u glavi... u glavi sam već daleko od ovog crvenog odraza. U glavi sam već na cesti koja ne laže.
Dnevnik pripreme: Dan 8.
Odbrojavanje: U tijeku.
Ne vjeruj odrazu u ukrasima. Stvarnost je ono što ostane kad se svjetla ugase.
[ EN // TRANSMISSION_IN_ENGLISH ]

June 2026 sounds like science fiction. Like a date on a food can you save for an atomic war. It’s far. Too far. And we are here. Stuck in December.

I look at this ornament. I don’t see a decoration. I see a "Palantír". I see a non-blinking eye, a sphere that absorbs the room and returns it to us – distorted. That’s the physics of a convex mirror, they would say. But tonight, it’s the only truth in the room.

We are all here. Accounted for. In the frame. Family. A holy word spoken with too much sugar this time of year, to hide the bitterness. We stand in front of the tree, smiling for the audience, wrapped in the cellophane of expectations.

But look into the red sphere. Look closely. In that reflection, our faces are stretched. The smiles are grotesque. The room bends as if under the pressure of depth. In that red mist, I see what we hide behind Christmas songs and lights – I see people acting out life instead of living it. I see "project management" instead of emotion. I see a vacuum where nothing grows, only aesthetically maintained on life support.

This bauble is evidence. It shows that this glitter around us is just cheap scenery. A distortion of reality. We are not these smiling extras. We are those distorted characters in the reflection – cramped, deformed by compromises, starving for air.

That’s why I need June. Not as a vacation. But as a vision correction. I need Wheels of Silence to straighten the image. I need that brutal, straight line of asphalt to cancel out this curvature in which we are suffocating. I need the wind in my chest to blow away this stale air of cinnamon and false security.

Until then? Until then, I sit in the corner and observe. Logging the coordinates of the cellophane cracking. I don’t go fast.

DATUM: 15/12/2025

[D_01 // URBANA PRIČA: TEKSTURA NESTANJANJA // URBAN STORY: TEXTURE OF DISAPPEARANCE]

Urbana Priča [Ili: Tko hoda kad se svjetla ugase?]

Grad laže. Svojim neonskim reklamama i bukom prometa pokušava nas uvjeriti da postoji samo sada. Da je ovaj trenutak, u kojem guma bicikla dodiruje asfalt, jedina stvarnost. Ali Kotači tišine znaju bolje. Kad uđeš u zonu, kad se disanje poravna s ritmom grada koji guta, vidiš pukotine u toj laži.

Gledam dolje. Ne u horizont, ne u cilj. Gledam u podlogu.
Asfalt nije ravna ploha. On je koža. Hrapava, puna ožiljaka, ispisana milijunima potplata koji su tuda prošli. Vidiš li ih?
Ne govorim o onim očitim tragovima - uljnim mrljama koje se prelijevaju u dugine boje, zgaženim žvakaćim gumama koje su postale crne točke u svemiru betona.
Govorim o njima.
O otiscima koji nemaju težinu, ali imaju masu.

Tisuće ljudi hodalo je ovom istom ulicom prije deset, pedeset, sto godina.
Gdje je nestala energija njihovog koraka? Fizika kaže da energija ne nestaje, samo mijenja oblik.
Ovdje, na ovom sivom asfaltu, slojevi vremena su stisnuti jedan na drugi.

Osjećam ih dok vozim. Moji kotači ne sijeku samo zrak; oni sijeku vrijeme.
Ponekad, u onom perifernom vidu, tamo gdje oko gubi fokus, a um prevlada, čini mi se da asfalt popušta pod težinom koraka kojih više nema.

Oni su tu.
Promatrači iz druge dimenzije. Ljudi koji su se preselili u prostore gdje gravitacija više nije zakon, nego opcija.
Oni ne hodaju po zemlji. Oni lebde u onom finom procijepu između biti i ne biti, u nečemu što nalikuje na čisti bitak, oslobođeni tereta tijela i boli u tetivama.

Moje misli silaze s bicikla i hodaju s njima.
Lutaju ulicama nepoznatog grada, prateći nevidljivu mapu.
Je li ovo Shadowland? Je li ovo Mordor asfalta? Nema vilenjaka, nema orkova.
Ima samo jeka.

Svaki put kad kotač okrene puni krug, dotakne točku gdje je nečija priča stala, a nečija druga počela.
Mi smo samo trenutni podstanari na ovoj cesti.
Ostavljamo svoje tragove - malo gume, malo znoja, malo nade.
Sutra će netko drugi voziti preko nas, pitajući se tko je ostavio ovu tišinu u zraku.

Asfalt pamti. Čak i kad mi zaboravimo.

Ne trebaju gravitaciju oni koji su postali sjećanje.
Oni se kreću silom koju ne mjere brzinomjeri.

Nastavljam. Kroz buku, tražeći frekvenciju na kojoj se čuju nečujni koraci.
Putovanje prema sebi znači i putovanje kroz one koji su bili tu prije tebe.

Stay tuned.
Cesta se tek otvara.

[ X ]

// SUSTAV: DEŠIFRATOR

> OPERATER
Entitet koji upravlja sustavom. Promatrač na dva kotača. Onaj koji bilježi analogne trenutke u digitalnom vremenu. Nije samo vozač; on je svjedok.
> NULTA TOČKA
Mjesto polaska i povratka. Dom. Jedina statična koordinata u kaotičnom svijetu. Točka iz koje se mjere sve udaljenosti, fizičke i mentalne.
> EHO
Digitalni odjek stvarnog događaja. Trag koji ostaje nakon što zvuk prestane, a kotači stanu. Arhiva onoga što je moglo biti zaboravljeno.
> OPTIKA
Vizualni modul sustava. Slike, skice i boje koje nastaju kada riječi postanu nedostatne. Način na koji Operater vidi svijet kada skine naočale.
> HARD COPY
Materijalizacija signala. Budući artefakt od papira i tinte. Težnja da se digitalni zapis pretvori u nešto opipljivo i trajno.
> GRAVEL
Sloboda. Podloga koja ne trpi greške, ali nagrađuje hrabrost. Prijelazna zona gdje asfalt (civilizacija) prestaje, a tišina počinje.
> PROTOKOL KOMUNIKACIJE
Sustav ne podržava javne komentare radi očuvanja integriteta tišine. Izravni signali Operateru šalju se isključivo putem e-mail protokola. Svaka poruka je fragment koji se pažljivo dešifrira unutar bunkera.
// KRAJ LOGA.
// SUSTAV U PRIPRAVNOSTI.
/// KOTAČI TIŠINE /// NOVI_FRAGMENT_ONLINE /// HARD_COPY_v.2026_STR_042 /// SINKRONIZIRAJ_RADAR ///
^