> SYSTEM: KOTAČI TIŠINE
> STATUS: ONLINE
> LOADING MEMORY FRAGMENTS...
> SIGNAL STRENGTH: 100%
> ACCESS GRANTED.

KOTAČI TIŠINE WHEELS OF SILENCE

DATUM: 12/01/2026

[D_21: MALA GEOMETRIJA SVJETLA - Small Geometry of Light]

Ne moraš biti savršen da bi bio čudo

Zapisi o pukotinama i svjetlosti

Znaš, ponekad osjećam kako je svijet prevelik, a ja premalen. Gledam oko sebe i vidim utrku u kojoj ne želim sudjelovati. Vidim sjajne fasade i pitam se zašto moji zidovi imaju pukotine.

Ali, pukotine su mjesta kroz koja ulazi svjetlost.

Sreća nije onaj nedostižni vrh planine koji stalno gledam iz daljine. Sreća nije u tome da sve bude na svom mjestu. Ona je u onom prvom gutljaju kave dok svijet oko mene još spava. U mirisu kiše koja je upravo počela padati.

To su Kotači tišine. Unutarnji. Oni koji se okreću polako, bez buke, i melju svu tjeskobu u fini prah mira.

Mahatma Gandhi je jednom rekao: "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu." Griješio sam misleći da moram pomicati planine.

Biti promjena znači biti blag kad su drugi oštri. Znači oprostiti sebi što danas nisi osvojio svijet, već si samo uspio ustati i biti tu.

"Ne boj se svoje sjene. Ona samo dokazuje da negdje u blizini, možda baš u tebi, gori svjetlo."

ENGLISH TRANSMISSION

YOU DON'T HAVE TO BE PERFECT TO BE A MIRACLE

Chronicles of Fractures and Radiance

You see, there are hours when the world loometh far too vast, and I but a flickering shadow within it. I gaze upon the horizon and witness a frantic race-a chase I have no heart to join. I behold their gilded facades and wonder... why must my own walls be marred with these deep fractures?

Yet, it is within the fracture that the light finds its way.

Happiness is no distant peak to be conquered. It is not the cold symmetry of things. It is found in that first breath of coffee while the world still dreams. In the scent of rain as it touches the earth for the first time.

These are the Wheels of Silence. The inner ones. Turning in the hushed dark, grinding the salt of anxiety into the fine dust of stillness.

Mahatma Gandhi: "Be the change you wish to see." I once thought that meant shifting the roots of mountains. I was wrong.

To be the change is to remain soft when the world is jagged. It is to forgive yourself for not seizing the day, but simply for rising to meet it.

"Fear not your shadow. It is but the silent witness to the light that burns within."

DATUM: 23/12/2025

[D_08 // OPTIKA PRIVIDA // OPTICS OF ILLUSION]

Lokacija: Zona čekanja.
Odredište: lipanj 2026.
Status: promatrač u distorziji.
Lipanj 2026. zvuči kao znanstvena fantastika. Kao datum na konzervi hrane koju čuvaš za atomski rat. Daleko je. Previše daleko. A mi smo ovdje. Zaglavljeni u prosincu. Gledam ovu kuglicu. Ne vidim ukras. Vidim "Palantír".
Vidim oko koje ne trepće, sferu koja upija sobu i vraća nam je - iskrivljenu. To je fizika konveksnog ogledala, rekli bi. Ali večeras, to je jedina istina u prostoriji. Svi smo tu. Na broju. U kadru. Obitelj. Sveta riječ koja se u ovo doba godine izgovara s previše šećera, da se sakrije gorčina. Stojimo ispred jelke, nasmiješeni za publiku, zamotani u celofan očekivanja. Ali pogledaj u crvenu sferu. Pogledaj pažljivo. U tom odrazu naša su lica razvučena. Osmijesi su groteskni. Prostorija se savija kao da je pod pritiskom dubine. U toj crvenoj magli vidim ono što skrivamo iza božićnih pjesama i lampica - vidim ljude koji glume život umjesto da ga žive. Vidim "projekt management" umjesto emocije. Vidim vakuum u kojem ništa ne raste, samo se estetski lijepo održava na životu. Ova kuglica je dokazni materijal. Ona pokazuje da je ovo blještavilo oko nas samo jeftina scenografija. Distorzija stvarnosti. Mi nismo ovi nasmiješeni statisti. Mi smo oni izobličeni likovi u odrazu - stiješnjeni, deformirani kompromisima, željni zraka. Zato mi treba lipanj. Ne kao godišnji odmor. Nego kao korekcija vida. Trebaju mi Kotači tišine da izravnaju sliku. Treba mi ona brutalna, ravna linija  asfalta da poništi ovu zakrivljenost u kojoj se gušimo. Treba mi vjetar u prsa da odnese ovaj ustajali zrak cimeta i lažne sigurnosti. Do tada? Do tada sjedim u kutu i promatram. Bilježim koordinate pucanja celofana. Ne idem brzo. Još ne. Kao što piše u okviru na mom stolu: "You don't have to go fast, you just have to go."
Ali u glavi... u glavi sam već daleko od ovog crvenog odraza. U glavi sam već na cesti koja ne laže.
Dnevnik pripreme: Dan 8.
Odbrojavanje: U tijeku.
Ne vjeruj odrazu u ukrasima. Stvarnost je ono što ostane kad se svjetla ugase.
[ EN // TRANSMISSION_IN_ENGLISH ]

June 2026 sounds like science fiction. Like a date on a food can you save for an atomic war. It’s far. Too far. And we are here. Stuck in December.

I look at this ornament. I don’t see a decoration. I see a "Palantír". I see a non-blinking eye, a sphere that absorbs the room and returns it to us – distorted. That’s the physics of a convex mirror, they would say. But tonight, it’s the only truth in the room.

We are all here. Accounted for. In the frame. Family. A holy word spoken with too much sugar this time of year, to hide the bitterness. We stand in front of the tree, smiling for the audience, wrapped in the cellophane of expectations.

But look into the red sphere. Look closely. In that reflection, our faces are stretched. The smiles are grotesque. The room bends as if under the pressure of depth. In that red mist, I see what we hide behind Christmas songs and lights – I see people acting out life instead of living it. I see "project management" instead of emotion. I see a vacuum where nothing grows, only aesthetically maintained on life support.

This bauble is evidence. It shows that this glitter around us is just cheap scenery. A distortion of reality. We are not these smiling extras. We are those distorted characters in the reflection – cramped, deformed by compromises, starving for air.

That’s why I need June. Not as a vacation. But as a vision correction. I need Wheels of Silence to straighten the image. I need that brutal, straight line of asphalt to cancel out this curvature in which we are suffocating. I need the wind in my chest to blow away this stale air of cinnamon and false security.

Until then? Until then, I sit in the corner and observe. Logging the coordinates of the cellophane cracking. I don’t go fast.

DATUM: 22/12/2025

[D_06 // KAPITULACIJA I RENESANSA // LOKACIJA: BUNKER (PITOMAČA) // STATUS: REKALIBRACIJA SUSTAVA / POVRATAK BOJAMA // CAPITULATION AND RENAISSANCE // LOCATION: BUNKER (PITOMAČA) // STATUS: SYSTEM RECALIBRATION / RETURN TO COLORS]

░▒▓█  I. JUTRO POSLIJE (BIJELA ZASTAVA)  █▓▒░

Probudio sam se i znao. Nije trebalo ni stati na nogu. Ona mitska struna, Ahilova tetiva, odlučila je da je jučerašnjih 5k bio čin objave rata. Jutros je potpisala primirje. Jednostrano.

Gledam scenu u dnevnom boravku. Izgleda kao mjesto zločina ili oltar nekog čudnog kulta. Štake - stari znanci iz 2022. - izvučene su iz naftalina. Tu je i bijela zastava. Doslovno. Predaja? Ne, samo strateško povlačenje. A na jastuku... ne leži glava. Na jastuku, kao kraljevski dragulj, leži kazeta bicikla. Zupčanici. Metalni bog kojemu se sada moram moliti jer asfalt više ne prima moje tenisice. To je poruka samom sebi: Ako ne možeš trčati, vrtit ćeš se.

Tišina poraza. Metal na plišu. Čekanje.

░▒▓█ II. DOKAZNI MATERIJAL (RUDOLPH JE KRIV) █▓▒░

U ruci držim dokaz jučerašnje gluposti. "Run Run Rudolph". Jučer sam napisao, danas ponavljam: Zvuči kao dječja pjesmica. Ali težina medalje u ruci podsjeća me na cijenu jučerašnjih 5k". Dok gledam taj komad materije, razmišljam o njima. O Plemenu Novorođenih Nogu. Znate ih. To su oni koji cijelu godinu hiberniraju, a onda, kad prosinac zamiriše na kuhano vino i hype, odjednom otkriju da imaju donje ekstremitete. Navuku najskuplje tajice, kupe tenisice koje svijetle u mraku i jurišaju na 5K kao da bježe od lavine. Nisam dio tog cirkusa. Ne trčim kampanjski. Moji kilometri imaju godove. Ali ironija je okrutna - oni danas hodaju ponosno s upalom mišića, a ja, veteran, gledam kako mi gležanj otiče.

Sjećam se proročanstva iz 2022., onog "dobronamjernog" glasa: "Samo ti daj. Gledat ćemo te na Paraolimpijadi." Tada je bila zeka-peka. Danas, dok držim ovu medalju prljavim prstima, to zvuči kao karijerni plan.

░▒▓█ III. CRNA KULA (STATIČNI KOTAČ) █▓▒░

Vanjski svijet je zatvoren. Vrata se zaključavaju. U kutu sobe, ispod mojih slika, čeka on. Sobni bicikl. Sprava za mučenje koja ne vodi nikamo. Najskuplja vješalica za rublje u povijesti danas postaje moj jedini izlaz. Sjene na zidu plešu dok pedaliram u mjestu. Nema vjetra u kosi, nema promjene pejzaža. Samo znoj koji kapa na parket i zvuk zamašnjaka koji broji sekunde. Ovo je Buka u glavi pretvorena u Tišinu u nogama.

> **SOUNDTRACK ZA STATIČNO PUTOVANJE:** >
*Mad Season - River of Deceit* >
*"My pain is self-chosen..."*

░▒▓█ IV. POVRATAK KISTU (AKRILNA TERAPIJA) █▓▒░

Ako noge šute, ruke moraju vrištati. Dugo su boje spavale. Fokus je bio na kadenci, na paceu, na otkucajima. Sada, kad je tijelo i opet prisilno parkirano, duh se vraća starom alatu. Akrilik. Miris boje. Potez kista koji ne traži dopuštenje tetive. Gledam svoje stare radove. Te žute ulice, te sjene ljudi koji hodaju (oni mogu hodati!). Slika "Be the Change" iz 2014. Danas mi se ruga, ali me i zove. Promjena nije uvijek izbor. Ponekad je promjena samo sila koja te natjera da sjedneš i uzmeš kist u ruke jer je to jedini način da ostaneš normalan. Vraćam se platnu. Vraćam se zamrzavanju trenutka.

░▒▓█ V. IZVIĐAČKA JEDINICA I ARHIVA █▓▒░

Netko ipak mora van. Felix. Moj vjerni supatnik. Dok ja glumim ranjenog lava u kavezu, on preuzima patrolu. Njegov rep je jedini metronom koji danas trebam. On ne mari za moju ozljedu, on mari za mirise. Gledam ga - u njegovim očima nema osude što sam spor. Samo čista, dlakava prisutnost. I dok on spava nakon šetnje, ja kopam po arhivi. Medalje na zidu. Stari brojevi. To nije muzej prošlosti. To je gorivo za iduću tišinu.

Izgubljena je bitka, ali rat... rat se nastavlja drugim sredstvima. Bicikliranjem. Slikanjem. Fotkanjem. Core vježbama...

Kotači se i dalje vrte. Samo su promijenili dimenziju.

End transmission.
[ EN // DECRYPTED_SIGNAL: THE_MORNING_AFTER ]
░▒▓█ I. THE MORNING AFTER (WHITE FLAG) █▓▒░

I woke up and I knew. I didn't even have to step on my foot. That mythical string, the Achilles tendon, decided that yesterday's 5k was an act of war declaration. This morning, it signed a truce. Unilaterally.

I'm looking at the scene in the living room. It looks like a crime scene or an altar of some strange cult. The crutches – old acquaintances from 2022 – have been pulled out of mothballs. There is also the white flag. Literally. Surrender? No, just a strategic retreat.

And on the pillow... it's not a head lying there. On the pillow, like a royal jewel, lies a bike cassette. Gears. The metallic god I must now pray to because the asphalt no longer accepts my sneakers. It's a message to myself: If you can't run, you'll spin.

░▒▓█ II. EVIDENCE (RUDOLPH IS GUILTY) █▓▒░

In my hand, I hold the evidence of yesterday's foolishness. "Run Run Rudolph." Yesterday I wrote it, today I repeat it: It sounds like a children's song. But the weight of the medal in my hand reminds me of the price of yesterday's 5k.

Looking at that piece of matter, I think about them. The Tribe of Newborn Feet. You know them. Those who hibernate all year long, and then, when December smells like mulled wine and hype, they suddenly discover they have lower extremities. They pull on the most expensive leggings, buy sneakers that glow in the dark, and charge at the 5K as if running from an avalanche.

I am not part of that circus. My kilometers have growth rings. But the irony is cruel – today they walk proudly with muscle soreness, while I, the veteran, watch my ankle swell. I remember the prophecy from 2022, that "well-meaning" voice: "Keep going. We'll be watching you at the Paralympics." Back then it was a joke. Today, holding this medal with dirty fingers, it sounds like a career plan.

░▒▓█ III. BLACK TOWER (STATIC WHEEL) █▓▒░

The outside world is closed. Doors are locking. In the corner of the room, beneath my paintings, he waits. The indoor bike. A torture device that goes nowhere. The most expensive clothes rack in history today becomes my only exit.

Shadows dance on the wall while I pedal in place. No wind in my hair, no change of landscape. Just sweat dripping onto the parquet and the sound of the flywheel counting the seconds. This is the Noise in the head turned into Silence in the legs.

░▒▓█ IV. RETURN TO THE BRUSH (ACRYLIC THERAPY) █▓▒░

If the legs are silent, the hands must scream. For a long time, the colors slept. The focus was on cadence, on pace, on heartbeats. Now, when the body is forcibly parked once again, the spirit returns to the old tool. Acrylic.

The smell of paint. A brushstroke that doesn't ask the tendon for permission. I look at my old works. Those yellow streets, those shadows of people walking (they can walk!). The painting "Be the Change" from 2014. Today it mocks me, but it also calls me. Change isn't always a choice. Sometimes change is just a force that makes you sit down and pick up a brush because it's the only way to stay sane. I return to the canvas. I return to freezing the moment.

░▒▓█ V. RECON UNIT AND ARCHIVE █▓▒░

Someone has to go out, after all. Felix. My faithful companion. While I act like a wounded lion in a cage, he takes over the patrol. His tail is the only metronome I need today. He doesn't care about my injury; he cares about scents. In his eyes, there is no judgment for my slowness. Just pure, furry presence.

And while he sleeps after the walk, I dig through the archive. Medals on the wall. Old race numbers. It's not a museum of the past. It's fuel for the next silence.

The battle is lost, but the war... the war continues by other means. By cycling. By painting. By photographing. By core exercises... The wheels are still turning. They've just changed dimension.

END TRANSMISSION.
[ X ]

// SUSTAV: DEŠIFRATOR

> OPERATER
Entitet koji upravlja sustavom. Promatrač na dva kotača. Onaj koji bilježi analogne trenutke u digitalnom vremenu. Nije samo vozač; on je svjedok.
> NULTA TOČKA
Mjesto polaska i povratka. Dom. Jedina statična koordinata u kaotičnom svijetu. Točka iz koje se mjere sve udaljenosti, fizičke i mentalne.
> EHO
Digitalni odjek stvarnog događaja. Trag koji ostaje nakon što zvuk prestane, a kotači stanu. Arhiva onoga što je moglo biti zaboravljeno.
> OPTIKA
Vizualni modul sustava. Slike, skice i boje koje nastaju kada riječi postanu nedostatne. Način na koji Operater vidi svijet kada skine naočale.
> HARD COPY
Materijalizacija signala. Budući artefakt od papira i tinte. Težnja da se digitalni zapis pretvori u nešto opipljivo i trajno.
> GRAVEL
Sloboda. Podloga koja ne trpi greške, ali nagrađuje hrabrost. Prijelazna zona gdje asfalt (civilizacija) prestaje, a tišina počinje.
> PROTOKOL KOMUNIKACIJE
Sustav ne podržava javne komentare radi očuvanja integriteta tišine. Izravni signali Operateru šalju se isključivo putem e-mail protokola. Svaka poruka je fragment koji se pažljivo dešifrira unutar bunkera.
// KRAJ LOGA.
// SUSTAV U PRIPRAVNOSTI.
/// KOTAČI TIŠINE /// NOVI_FRAGMENT_ONLINE /// HARD_COPY_v.2026_STR_042 /// SINKRONIZIRAJ_RADAR ///
^