Lokacija: Zona čekanja.
Odredište: lipanj 2026.
Status: promatrač u distorziji.
Lipanj 2026. zvuči kao znanstvena fantastika. Kao datum na konzervi hrane koju čuvaš za atomski rat. Daleko je. Previše daleko. A mi smo ovdje. Zaglavljeni u prosincu.
Gledam ovu kuglicu. Ne vidim ukras. Vidim "Palantír".
Vidim oko koje ne trepće, sferu koja upija sobu i vraća nam je - iskrivljenu. To je fizika konveksnog ogledala, rekli bi. Ali večeras, to je jedina istina u prostoriji.
Svi smo tu. Na broju. U kadru. Obitelj. Sveta riječ koja se u ovo doba godine izgovara s previše šećera, da se sakrije gorčina. Stojimo ispred jelke, nasmiješeni za publiku, zamotani u celofan očekivanja.
Ali pogledaj u crvenu sferu. Pogledaj pažljivo. U tom odrazu naša su lica razvučena. Osmijesi su groteskni. Prostorija se savija kao da je pod pritiskom dubine. U toj crvenoj magli vidim ono što skrivamo iza božićnih pjesama i lampica - vidim ljude koji glume život umjesto da ga žive. Vidim "projekt management" umjesto emocije. Vidim vakuum u kojem ništa ne raste, samo se estetski lijepo održava na životu.
Ova kuglica je dokazni materijal. Ona pokazuje da je ovo blještavilo oko nas samo jeftina scenografija. Distorzija stvarnosti. Mi nismo ovi nasmiješeni statisti. Mi smo oni izobličeni likovi u odrazu - stiješnjeni, deformirani kompromisima, željni zraka.
Zato mi treba lipanj. Ne kao godišnji odmor. Nego kao korekcija vida. Trebaju mi Kotači tišine da izravnaju sliku. Treba mi ona brutalna, ravna linija asfalta da poništi ovu zakrivljenost u kojoj se gušimo. Treba mi vjetar u prsa da odnese ovaj ustajali zrak cimeta i lažne sigurnosti.
Do tada? Do tada sjedim u kutu i promatram. Bilježim koordinate pucanja celofana. Ne idem brzo. Još ne. Kao što piše u okviru na mom stolu: "You don't have to go fast, you just have to go."
Ali u glavi... u glavi sam već daleko od ovog crvenog odraza. U glavi sam već na cesti koja ne laže.
Dnevnik pripreme: Dan 8.
Odbrojavanje: U tijeku.
Ne vjeruj odrazu u ukrasima. Stvarnost je ono što ostane kad se svjetla ugase.