Ova knjiga nije o biciklu. Fućkaš to. Ovo je knjiga o čovjeku koji ga vozi. O putovanju koje se ne mjeri kilometrima na cesti, već slojevima koje ljuštiš sa sebe, duboko unutra.

Prva iskra nije bila strategija. Bio je to trenutak. Oštar. Hladan. Bilo je to jedno banalno jutro pred zrcalom, kad mi se odraz u staklu nasmijao u lice. Čovjek kojeg sam vidio nije bio čovjek koji sam želio biti.

Nije to bio hir. Bila je to žestoka, gotovo životinjska potreba da dokažem sebi da još uvijek mogu. Da nisam zahrđao. Tražio sam prostor za tišinu, za probavljanje mentalnog mulja, za sučeljavanje s dijelovima sebe koje sam gurao pod tepih.

Htio sam lakoću. Ne onu na vagi - to je površno. Htio sam se riješiti težine u prsima. Plitkog daha. Težine u glavi koja te pritišće uz jastuk ujutro. Htio sam dokazati da sam još uvijek žilav.

Ako stignem do Grada ogledala - sjajno. Ali ono što stvarno tražim je da pružim ruku čovjeku koji se izgubio i kažem mu: Vratio sam se.

This book is not about the bike. Forget that. It’s about the person riding it. About a journey measured not in miles on the road, but in layers you peel off yourself, deep inside.

The first spark wasn't a strategy. It was a moment. Sharp. Cold. A banal morning in front of the mirror, when the reflection laughed in my face. The man I saw wasn't the man I wanted to be.

It wasn't a whim. It was a fierce, almost animalistic need to prove to myself that I still could. That I hadn't rusted. I sought space for silence, to digest the mental sludge, to face the parts of myself I had pushed under the rug.

I wanted lightness. Not the kind on a scale - that's superficial. I wanted to get rid of the weight in my chest. The shallow breath. The heaviness in the head that presses you against the pillow in the morning.

If I reach the City of Mirrors - great. But what I'm really looking for is to reach out to the man who got lost and tell him: I’m back.