KOTAČI TIŠINE

░▒▓█ I. JUTRO POSLIJE (BIJELA ZASTAVA) █▓▒░

Probudio sam se i znao. Nije trebalo ni stati na nogu. Ona mitska struna, Ahilova tetiva, odlučila je da je jučerašnjih 5k bio čin objave rata. Jutros je potpisala primirje. Jednostrano.

Gledam scenu u dnevnom boravku. Izgleda kao mjesto zločina ili oltar nekog čudnog kulta. Štake - stari znanci iz 2022. - izvučene su iz naftalina. Tu je i bijela zastava. Doslovno. Predaja? Ne, samo strateško povlačenje. A na jastuku... ne leži glava. Na jastuku, kao kraljevski dragulj, leži kazeta bicikla. Zupčanici. Metalni bog kojemu se sada moram moliti jer asfalt više ne prima moje tenisice. To je poruka samom sebi: Ako ne možeš trčati, vrtit ćeš se.

Tišina poraza. Metal na plišu. Čekanje.

░▒▓█ II. DOKAZNI MATERIJAL (RUDOLPH JE KRIV) █▓▒░

U ruci držim dokaz jučerašnje gluposti. "Run Run Rudolph". Jučer sam napisao, danas ponavljam: Zvuči kao dječja pjesmica. Ali težina medalje u ruci podsjeća me na cijenu jučerašnjih 5k". Dok gledam taj komad materije, razmišljam o njima. O Plemenu Novorođenih Nogu. Znate ih. To su oni koji cijelu godinu hiberniraju, a onda, kad prosinac zamiriše na kuhano vino i hype, odjednom otkriju da imaju donje ekstremitete. Navuku najskuplje tajice, kupe tenisice koje svijetle u mraku i jurišaju na 5K kao da bježe od lavine. Nisam dio tog cirkusa. Ne trčim kampanjski. Moji kilometri imaju godove. Ali ironija je okrutna - oni danas hodaju ponosno s upalom mišića, a ja, veteran, gledam kako mi gležanj otiče.

Sjećam se proročanstva iz 2022., onog "dobronamjernog" glasa: "Samo ti daj. Gledat ćemo te na Paraolimpijadi." Tada je bila zeka-peka. Danas, dok držim ovu medalju prljavim prstima, to zvuči kao karijerni plan.

░▒▓█ III. CRNA KULA (STATIČNI KOTAČ) █▓▒░

Vanjski svijet je zatvoren. Vrata se zaključavaju. U kutu sobe, ispod mojih slika, čeka on. Sobni bicikl. Sprava za mučenje koja ne vodi nikamo. Najskuplja vješalica za rublje u povijesti danas postaje moj jedini izlaz. Sjene na zidu plešu dok pedaliram u mjestu. Nema vjetra u kosi, nema promjene pejzaža. Samo znoj koji kapa na parket i zvuk zamašnjaka koji broji sekunde. Ovo je Buka u glavi pretvorena u Tišinu u nogama.

░▒▓█ IV. POVRATAK KISTU (AKRILNA TERAPIJA) █▓▒░

Ako noge šute, ruke moraju vrištati. Dugo su boje spavale. Fokus je bio na kadenci, na paceu, na otkucajima. Sada, kad je tijelo i opet prisilno parkirano, duh se vraća starom alatu. Akrilik. Miris boje. Potez kista koji ne traži dopuštenje tetive. Gledam svoje stare radove. Te žute ulice, te sjene ljudi koji hodaju (oni mogu hodati!). Slika "Be the Change" iz 2014. Danas mi se ruga, ali me i zove. Promjena nije uvijek izbor. Ponekad je promjena samo sila koja te natjera da sjedneš i uzmeš kist u ruke jer je to jedini način da ostaneš normalan. Vraćam se platnu. Vraćam se zamrzavanju trenutka.

░▒▓█ V. IZVIĐAČKA JEDINICA I ARHIVA █▓▒░

Netko ipak mora van. Felix. Moj vjerni supatnik. Dok ja glumim ranjenog lava u kavezu, on preuzima patrolu. Njegov rep je jedini metronom koji danas trebam. On ne mari za moju ozljedu, on mari za mirise. Gledam ga - u njegovim očima nema osude što sam spor. Samo čista, dlakava prisutnost. I dok on spava nakon šetnje, ja kopam po arhivi. Medalje na zidu. Stari brojevi. To nije muzej prošlosti. To je gorivo za iduću tišinu.

Izgubljena je bitka, ali rat... rat se nastavlja drugim sredstvima. Bicikliranjem. Slikanjem. Fotkanjem. Core vježbama...

Kotači se i dalje vrte. Samo su promijenili dimenziju.

 Lokacija: Pitomača (Zona sumraka) Subjekt: Broj 67 Status: Overdrive

I. MIMIKRIJA (CRVENI PLIŠ)

Najbolje se sakriješ kad si najuočljiviji. Stavio sam crvenu kapu Djeda Božićnjaka. Smiješni komad crvenog pliša na mojoj glavi. Ljudi su vidjeli "Božićni duh". Ja sam vidio oklop.

Navukao sam "masku veselja" da prevarim demone u vlastitoj glavi. I upalilo je. Pustili su me da prođem. Ovaj put.

II. ARTEFAKT (2014.)

Nakon leda i asfalta - rođendanska proslava. I na zidu, sudar.

Moj stari rad. Akrilik. Godina 2014. "BE THE CHANGE..." Gledam te žute poteze. Gledam taj rukopis. To je pisao netko mlađi. Netko tko još nije znao da "promjena" nije uvijek izbor. Ponekad je promjena samo sila koja te savije do točke loma.

Taj "ja" iz 2014. je vikao bojama. Ovaj "ja" iz 2025. stoji pred slikom, s medaljom u džepu, i šuti. Zatvaram krug. Nekad sam slikao krik. Danas živim tišinu.

III. MORSEOV KOD ISPOD KOŽE

Sada, dok ovo pišem, svjetla su ugašena. Svijet misli da spavam. Ali moje tijelo šalje signale. Treba mi frekvencija koja je teža od tišine.

Broj 67 je zgužvan. Medalja je hladna. Ali noga... noga je vruća.

Osjećam to dolje, u onom mitskom mjestu slabosti. Ne boli. To je nešto gore. Titra. Brrr...

Kao da je netko napeo nevidljivu žicu instrumenta kojeg ne znam svirati. To titranje... to je frekvencija preživljavanja. Tetiva ne traži pomoć. Ona mi šalje ime onoga što jesam:

-.- --- - .- -.-. .. / - .. ... .. -. .

Jesmo li pretjerali? Jesmo li probudili zmaja?

Ne znam. Noga bridi. To je cijena koju plaćaš kad ukradeš vatru bogovima trčanja. Lanegan pjeva, a ja samo slušam kako tijelo zuji.

End transmission.

Nismo još krenuli.

Još sam uvijek statičan. Kotači su naslonjeni na zid, gume su hladne, a bisage prazne. Ali u glavi... u glavi se već vrti onaj poznati, teški loop. Priprema za put nije pakiranje stvari. To je ljuštenje slojeva.

Gledam u Njega.

Ne tražim u drvetu religiju, već definiciju tereta. Njegove oči su sklopljene, ali ne spavaju. To je ona vrsta "umora" koja dolazi kad znaš što te čeka, a svejedno raširiš ruke.

To je geneza boli.

Svi mi nosimo svoje čavle. Neki su od željeza, neki su od uspomena, neki su od kalcifikata u tetivi veličine 16x3 mm. Ne vrište. Samo su tu. Zabijeni. Urezani u meso postavši dio naše anatomije. Noga s greškom nije prepreka; ona je podsjetnik da sam od materije koja se troši.

Da bi se kretalo, mora se pristati na ranu. To je cijena puta. To je cijena svakog koraka koji odlučiš napraviti umjesto sjedenja u sigurnosti "zlatnog kaveza".

HORIZONT I ZVIJERI

Dok se vani dan gasi nebo poprima boju modrice koja blijedi. Na rubu mikro svijeta, tamo gdje prestaje dvorište i počinje The Road, prolaze divovi.

Oni ne mare za tišinu. Oni su buka. Čelične zvijeri koje žderu kilometre. Vidim ih kao stražare granica svjetova. Hoće li me pustiti? Ili će me pokušati ispljunuti kao strano tijelo? Sutra ću biti samo točka u njihovom retrovizoru. Ali danas... danas ih samo promatram. Spremam se za grind.

Pod nogama, tlo je brutalno iskreno.

Nema mramora. Nema lažnog sjaja. Samo kamenčići, krhotine svega i svačega i ono što je palo, što je umrlo da bi se vratilo tamo odakle je došlo, zemlji. Ovo je tekstura stvarnosti. Hrapava. Oštra. Raspadajuće lišće... to smo mi. Grunge prirode. Lijep u svom raspadanju.

SVJETIONICI U MAGLI

Kada padne mrak, gube se koordinate. Ostaje samo instinkt. I svjetlo.

Svjetlo koje nije sunce - o ne. To je svjetlo umjetno srce koje kuca u magli. Ne osvjetljavajući put do kraja - to bi bilo previše lako. Osvjetljava tek, možda, idući metar. Sasvim dovoljno. Znaš, ne moraš vidjeti cijelu planinu da bi se usudio napraviti prvi korak. Moraš vidjeti samo djelić nečega ispred sebe, gdje ćeš spustiti nogu, a da ne padneš.

Ponekad, kad je zrak čist, kad vjetar otpuše sumnje, vidimo jasno. Tada svjetlo izgleda usamljeno. Kao One More Light na nebu milijuna zvijezda. Minimalizam samoće.

Ali češće... češće je magla. I u toj magli, u tom blur-u svakodnevice, tražimo frekvenciju. A ponekad, frekvencija je sasvim tiha. Drvena. Mala.

To je sjećanje na neku drugu vrstu vremena. Na vrijeme kad je sigurnost imala zvuk. Ššš-ššš. Zvuk koraka koji se vraćaju... Sada ja moram biti taj zvuk.

Advent je. Vrijeme iščekivanja. Ali čega? Čekamo li Njega - onog Boga koji je rođen na slami, onog istog s početka ovog teksta, koji je kasnije odnio sve čavle i svu bol ovoga svijeta u svojoj patnji? Ili čekamo popuste?

Danas je On, za gomilu, tek izgovor za shopping. Zamijenili smo Boga za blještavilo lampica. Zamijenili smo tišinu Svete noći za histeriju trgovačkih centara. Umotali smo prazninu u šarene, sjajne celofane ispod bora - onog savršenog, plastičnog, koji se ne trusi i ne miriše na život.

Gledam ovaj mali komad drveta i flashback me udara jače od vjetra u prsa. Vraća me u vrijeme kad je bor bio stvaran. Sjećaš li se tog mirisa? Miris smole koji ti se uvuče u nosnice i ostane tamo tjednima. Sjećam se onog "plesa" oko okićenih grana - ne radi Instagram storyja, nego radi lova. Lovili smo one  bombone u šarenom celofanu. To je bio jedini celofan u mom životu koji nije bio prevara. Bili su tvrdi, slatki, i imali su okus čiste sreće.

A vani... vani je bila tišina. Bijela tišina. Snijeg. Nije to bila samo vremenska prognoza. To je bila scenografija djetinjstva. Grudanje dok prsti ne poplave, sklizanje do duboko u noć, zvuk koraka koji škripi pod čizmama. Snijeg je imao moć prekrivanja svega ružnog, resetiranja svijeta na nulu, na čistoću.

Danas? Danas gledam kroz prozor i vidim blato. Klima se slomila, baš kao i mi. Nema više bijelih Božića. Kako je krenulo uskoro ćemo umjesto borova kititi banane!

Zato mi treba ovo drvo. Malo, grubo, neobrađeno. Jer me podsjeća kako ispod sve te silne plastike, ispod klimatskih i kojekakvih  društvenih i inih promjena, još uvijek postoji onaj pravi pravcati, drveni, mirisni korijen. Onaj Božić koji ne košta ništa, a vrijedi sve.

Sutra? Sutra će kotači pisati neku drugu priču. Sada samo dišem.

Nastavi pratiti frekvenciju...

Tjednima se taložilo. Buka. Zahtjevi. Osjećaj da si samo zupčanik koji se vrti dok se metal ne usije definitivno je postao prejak. Zovu to-burnout. Ja to zovem gušenje.

Jučer sam morao "razbiti staklo".

Dva mjeseca i pet dana. Točno toliko je tišina trajala - čitaj: nisam trčao. To je opasna zona. To je vrijeme potrebno da se hrđa uhvati za zglobove, da um povjeruje kako je mirovanje prirodno stanje. Ali nismo stvoreni za stajanje. Stvoreni smo za kretanje.

Sjever je bio hladan. Zrak je rezao pluća, podsjetnik da si živ, čak i kad boli. Krenuo sam u zonu crvenog. Srce je udaralo ludi ritam kao bubanj iz dubine rudnika Morije, tjerajući ustajalu krv kroz vene koje su zaboravile što znači napor.

Ali, i sjena je bila tamo.

Nisam joj odgovorio riječima. Odgovorio sam korakom.

Kažu da te ojača ono što te ne slomi. Stara laž kojom se tješimo dok ližemo rane. Možda te ne ojača. Možda te samo podsjeti da si sklepan od krvi, mesa i kosti, i da je svaki metar osvojeni teritorij.

Jesam li pobijedio ili sam samo izazvao nevolju? Vidjet ćemo. Nedjelja donosi novi sraz. Rudolf čeka.

Stroj je upaljen. Lampice trepere. Neizvjesnost je jedino gorivo koje imam.

Pitanje: Jesi li ikad namjerno gurnuo ruku u vatru samo da vidiš hoćeš li se opeći?