Noć je gusta. Nije to ona tišina koja liječi. Ovo je tišina sobe u 03:00 ujutro. Električna tišina.
Tijelo miruje - ili se barem pretvara. Vrat je ukočen, podsjetnik da nismo dizajnirani za sjedenje, već za lov, za bijeg, za pedaliranje. Ali unutra... unutra je kaos.
Analogno srce. To je jedini dio mene koji odbija update. Lupa. Udara. Tuče u rebra kao zatvorenik o rešetke ćelije. Nema ritma, ima samo hitnost. Zašto se ne smiruje? Jer osjeća opasnost koju um ignorira.
Ispred mene – On. Ekran laptopa. Neonsko oko koje ne trepće. Bliješti kroz prozor, glumi zvijezdu vodilju, ali to je hladna svjetlost. Lažna zvijezda. Digitalni kavez.
Moje ruke plešu po bešumnoj tipkovnici. Paradoks: tišina pod prstima, a buka na ekranu. Slova se rađaju sama od sebe, k'o luda. Stvaraju svemir od insomnije i boli. Pretačem vlastitu krv u binarni kod.
I dok to radim, dok se cijedim u ovaj tekstualni procesor, imam osjećaj da me On gleda. Taj kavez. Nije hladan. On se cereka. Vidim taj crveno-crni osmijeh. Nije to osmijeh prijatelja. To je osmijeh predatora koji je upravo shvatio da je lovina sama ušla u zamku. Smijulji se blagonaklono, gotovo veselo. "Piši," kao da šapuće pikselima. "Ostavi sve ovdje. Svu bol, sav znoj, svu istinu."
Koje li prevare! Misli da me zarobio. Misli da je ekran konačište. Ali ovo srce, ovo prokleto, umorno, analogno srce koje ne zna za sleep mode... ono ne kuca za stroj. Ono kuca da bi probilo zid kaveza.
Svako slovo je udarac čekićem. Možda sam trenutno u kavezu. Ali vrata nisu zaključana. Samo treba naći pravu frekvenciju. Ili pravu rečenicu.
Još sam budan. I još uvijek, unatoč svemu, osjećam. Dakle, živ sam.
Pitanje: Što te drži budnim kad se svijet ugasi? Strah ili stvaranje?
