Utorak je. Osjećam se kao stara kazeta s previše šuma. Zagreb dočekuje hladno, s cijenama stanova koje zvuče kao da si usred Dubaija. Vreva totalno ne mari za bilo čiju tišinu. Tražim kvadrate za njih – jedan faks, jedan posao.

Puštam ih niz rijeku koja vijuga k'o luda, noseći sa sobom miris djetinjstva koji polako hlapi iz soba. I nosnica. Ovaj odlazak me čini istovremeno sretnim, ali i sjetnim. Mixed up, totalni... Treba biti tako, točno tako kako je... Prirodni tijek... da... tko te pita išta? Bulažnjenje bez smisla. Ili baš i nije tako?

IMG_01 // ZAGREB_STANOVI_DUBAI

Kretanje danas nije sportsko. Nema onog glatkog koraka maratonca. Umjesto toga, tu je distorzija – osifikacija - bla, bla, bla. Dok oni dobivaju krila, moj kalcificirani spomenik svakom kilometru koji sam ikada ukrao od ceste, podsjetnik je da tijelo traži naplatu baš sada, kada se duša mora rastegnuti do Zagreba.

IMG_X // OSIFIKACIJA_PETE

Ali maratonac u meni ne miruje! Iako noge stoje, svi  istrčani maratoni duboko u meni žive – ne samo kao sjećanja, već kao rezervoar snage za ove životne okolnosti.

Da gledam putne torbe ne osjećam se prazno, nego kao trkač koji predaje štafetu dalje, za staze koje život tek otvara.

Takav je današnji Harlekin. Smijem se agentima za nekretnine - tražim "normalan" stan, dok mi u peti pulsira, a u duši svira duboki, hrapavi grunge bas.

IMG_02 // SHIFTING_STREAMS

Ovo je tek pauza između dva albuma. Privremeni kvar sustava koji uči strpljenju dok se obitelj preslaguje.

Vratit ću se na cestu, ali i u taj novi mir. Jer čak i najteži riff na kraju završi čistim, jasnim odjekom koji traje.

Pravi maraton počinje tek kad noge stanu, a asfalt postane neprijatelj koji te prisiljava da se sretneš sa sobom u tišini.

Što ostaje od tebe kada ti život oduzme jedinu stvar kroz koju si se zapravo definirao?

Ako želiš, podijeli svoj signal na:
kotacitisine@gmail.com