Zašto ne pišem?

Ljudi me pitaju kako napreduje knjiga. Iskren odgovor? Još uvijek je u glavi, u bilješkama koje izgledaju kao kardiogram i skicama olovkom, ugljenom i tušem koje više govore o mom strahu nego o mojim pobjedama.

Tri tjedna nisam ništa objavio ovdje jer sam se borio s tišinom koja prethodi pravoj oluji. I zbog silnih obiteljskih, poslovnih i drugih obaveza. Svi vi koji budno pratite "Kotače tišine" znate da ovo nije projekt o prijeđenim kilometrima, nego o potrazi. A ja još uvijek stojim na rubu te potrage. Prava vožnja, ona višednevna ruta koja će odrediti ritam rečenica, tek treba početi.

Trenutno sam u fazi koju, priznajem, mrzim i volim istovremeno: fazi pripreme.

U radnim materijalima stoji zapis o Harlekinu. On je moj stalni podsjetnik na "skrivenu bol". Dok izvanjski možda djelujem spremno, unutra se vodi bitka s Hashimotom koji mi svakog jutra iznova mjeri snagu volje. Osificirana Ahilova tetiva nije samo medicinski karton; ona je moj limitator. Govori mi: "Ne možeš glavom kroz zid, moraš srcem kroz uspon."

Profesor Ivančić je često govorio o duhovnoj snazi koja nadilazi psihofizičke limite. Upravo to pokušavam prizvati dok gledam u kartu rute koja me čeka. I koja je, još uvijek, podložna promjenama. I koja će, vjerujem, postati stvarna, odvožena… stvoriti preduvjete za nastavak nacrta knjige Kotači tišine.

ŠTO SE DOGAĐA DOK ŠUTIM?

Čistim vid: Pregledavam fotografije, pa i one iz Indije (poput one koju vidite na dnu posta). One mi služe kao vizualno sidro. Podsjećaju me da sam već bio u nepoznatom (u ogromnoj zoni izvan granica komfora) iz koje sam se vratio s pričom, bogatiji u duhovnom i profesionalnom smislu.

Osluškujem tijelo: Biciklizam s dijagnozom, to sam istaknuo već više puta, zapravo nije sport, nego je pregovaranje. Svaki trening, bilo na Bilogori ili podravskoj ravnici je mali sastanak sa samim sobom, prvenstveno sa svojim tijelom. Kojega sada itekako osluškujem, prilagođavam mu se, ne bi li što je prije moguće vratio stanje tijela u normalu, k ozdravljenju. Duboko sam uvjeren u uspjeh i to mi je strašna motivacija. Ovdje želim, stoga, istaknuti kako sam ostao u Trkačkom klubu Đurđevac, iako su mi liječnici rekli da od trčanja nema ništa minimalno jednu godinu - jer biti član trkačkog kluba za mene je u ovome trenutku zapravo motivacija. Čin koji označava ustrajnost, unatoč medicinskim ograničenjima koji su izgledni da će proći, uz određeni postotak mogućnosti neuspjeha. Možda sam dosadan s ovim iscrpnim detaljiziranjem, no, možda netko u tome pronađe svoju utjehu, i baš poput mene - motivaciju. U ovom trenutku sam pogled na makar majicu Trkačkog kluba Đurđevac čini se kao djelić pobjede, u psihološkom smislu, nad tjelesnim ograničenjima s kojima sam suočen i daju mi vjeru da ću nadvladati ta ograničenja - polako, ali sigurno.

Čekam onaj trenutak: Onaj kad strah od nepoznate ceste postane manji od želje da se krene.

Knjiga "Kotači tišine" trenutno nema kraj. Ima strukturu koja je “rupičasta, fragmentirana do bola. Ali, u mojoj glavi stoje obrisi knjige kakvu želim iznjedriti… Za sada, moja knjiga nema čak ni pravu sredinu. Ima samo mene, bicikl i neizdrživu potrebu da se tišina pretvori u kretanje.

Hvala vam što ste tu dok su stranice knjige Kotači tišine još poluprazne. Najbolje priče se ionako ne pišu za stolom, nego na vjetru.

Between the Sketch and the Road: Why I am still not writing?

People ask me about the book's progress. The honest answer? It’s still in my head, in notes that look like cardiograms and sketches in pencil, charcoal, and ink—sketches that speak more of my fear than my victories.

I haven’t posted anything here for three weeks because I was battling the silence that precedes a true storm. Also, due to overwhelming family, business, and other obligations. All of you who closely follow "Wheels of Silence" know this isn't a project about kilometers covered, but about a quest. And I am still standing on the edge of that quest. The real ride—the multi-day route that will define the rhythm of the sentences—is yet to begin.

Currently, I am in a phase that I admit I both hate and love: the preparation phase.

In my drafts, there is a record of the Harlequin. He is my constant reminder of "hidden pain." While I may appear ready on the outside, a battle rages within against Hashimoto’s, which measures my willpower every single morning. An ossified Achilles tendon isn’t just a medical record; it’s my limiter. It tells me: "You can't go through the wall with your head; you must go through the climb with your heart."

Professor Ivančić often spoke of spiritual strength that transcends psychophysical limits. That is exactly what I am trying to summon as I look at the map of the route that awaits me. A route that is still subject to change. And one which, I believe, will become real, ridden... creating the preconditions for the continuation of the draft of the book "Wheels of Silence."

WHAT HAPPENS WHILE I AM SILENT?

Clearing the vision: I review photographs, including those from India (like the ones in the gallery below). They serve as my visual anchor. They remind me that I’ve already been in the unknown (in that vast zone beyond comfort boundaries) from which I returned with a story, richer in both spiritual and professional terms.

Listening to the body: Cycling with a diagnosis—as I have pointed out many times—is not actually a sport, but a negotiation. Every training session, whether on Bilogora or the Podravina plains, is a small meeting with myself, primarily with my body. I am listening to it intensely now, adapting to it, to return my physical state to normal, towards healing as soon as possible. I am deeply convinced of success, and that is a tremendous motivation for me. Here, I want to emphasize that I remained in the Đurđevac Running Club, even though doctors told me running is out of the question for at least a year. Being a member of a running club is, for me right now, a form of motivation. An act that signifies persistence, despite medical limitations that are likely to pass, notwithstanding a certain percentage of failure. Perhaps I am tedious with this exhaustive detailing, but maybe someone will find solace in it, and just like me—motivation. At this moment, the mere sight of the Đurđevac Running Club T-shirt feels like a piece of victory, in a psychological sense, over the physical limitations I face. It gives me faith that I will overcome these boundaries—slowly, but surely.

Waiting for the moment: The one where the fear of the unknown road becomes smaller than the desire to move.

The book "Wheels of Silence" currently has no end. It has a structure that is "holey," fragmented to the point of pain. But, in my head, the outlines of the book I want to give birth to are there... For now, my book doesn't even have a proper middle. It just has me, a bicycle, and an unbearable need for silence to turn into motion.

Thank you for being here while the pages of "Wheels of Silence" are still half-empty. The best stories aren't written at a desk anyway, but in the wind.

Utorak je. Osjećam se kao stara kazeta s previše šuma. Zagreb dočekuje hladno, s cijenama stanova koje zvuče kao da si usred Dubaija. Vreva totalno ne mari za bilo čiju tišinu. Tražim kvadrate za njih – jedan faks, jedan posao.

Puštam ih niz rijeku koja vijuga k'o luda, noseći sa sobom miris djetinjstva koji polako hlapi iz soba. I nosnica. Ovaj odlazak me čini istovremeno sretnim, ali i sjetnim. Mixed up, totalni... Treba biti tako, točno tako kako je... Prirodni tijek... da... tko te pita išta? Bulažnjenje bez smisla. Ili baš i nije tako?

IMG_01 // ZAGREB_STANOVI_DUBAI

Kretanje danas nije sportsko. Nema onog glatkog koraka maratonca. Umjesto toga, tu je distorzija – osifikacija - bla, bla, bla. Dok oni dobivaju krila, moj kalcificirani spomenik svakom kilometru koji sam ikada ukrao od ceste, podsjetnik je da tijelo traži naplatu baš sada, kada se duša mora rastegnuti do Zagreba.

IMG_X // OSIFIKACIJA_PETE

Ali maratonac u meni ne miruje! Iako noge stoje, svi  istrčani maratoni duboko u meni žive – ne samo kao sjećanja, već kao rezervoar snage za ove životne okolnosti.

Da gledam putne torbe ne osjećam se prazno, nego kao trkač koji predaje štafetu dalje, za staze koje život tek otvara.

Takav je današnji Harlekin. Smijem se agentima za nekretnine - tražim "normalan" stan, dok mi u peti pulsira, a u duši svira duboki, hrapavi grunge bas.

IMG_02 // SHIFTING_STREAMS

Ovo je tek pauza između dva albuma. Privremeni kvar sustava koji uči strpljenju dok se obitelj preslaguje.

Vratit ću se na cestu, ali i u taj novi mir. Jer čak i najteži riff na kraju završi čistim, jasnim odjekom koji traje.

Pravi maraton počinje tek kad noge stanu, a asfalt postane neprijatelj koji te prisiljava da se sretneš sa sobom u tišini.

Što ostaje od tebe kada ti život oduzme jedinu stvar kroz koju si se zapravo definirao?

Ako želiš, podijeli svoj signal na:
kotacitisine@gmail.com