░▒▓█ I. JUTRO POSLIJE (BIJELA ZASTAVA) █▓▒░
Probudio sam se i znao. Nije trebalo ni stati na nogu. Ona mitska struna, Ahilova tetiva, odlučila je da je jučerašnjih 5k bio čin objave rata. Jutros je potpisala primirje. Jednostrano.
Gledam scenu u dnevnom boravku. Izgleda kao mjesto zločina ili oltar nekog čudnog kulta. Štake - stari znanci iz 2022. - izvučene su iz naftalina. Tu je i bijela zastava. Doslovno. Predaja? Ne, samo strateško povlačenje. A na jastuku... ne leži glava. Na jastuku, kao kraljevski dragulj, leži kazeta bicikla. Zupčanici. Metalni bog kojemu se sada moram moliti jer asfalt više ne prima moje tenisice. To je poruka samom sebi: Ako ne možeš trčati, vrtit ćeš se.
Tišina poraza. Metal na plišu. Čekanje.
░▒▓█ II. DOKAZNI MATERIJAL (RUDOLPH JE KRIV) █▓▒░
U ruci držim dokaz jučerašnje gluposti. "Run Run Rudolph". Jučer sam napisao, danas ponavljam: Zvuči kao dječja pjesmica. Ali težina medalje u ruci podsjeća me na cijenu jučerašnjih 5k". Dok gledam taj komad materije, razmišljam o njima. O Plemenu Novorođenih Nogu. Znate ih. To su oni koji cijelu godinu hiberniraju, a onda, kad prosinac zamiriše na kuhano vino i hype, odjednom otkriju da imaju donje ekstremitete. Navuku najskuplje tajice, kupe tenisice koje svijetle u mraku i jurišaju na 5K kao da bježe od lavine. Nisam dio tog cirkusa. Ne trčim kampanjski. Moji kilometri imaju godove. Ali ironija je okrutna - oni danas hodaju ponosno s upalom mišića, a ja, veteran, gledam kako mi gležanj otiče.
Sjećam se proročanstva iz 2022., onog "dobronamjernog" glasa: "Samo ti daj. Gledat ćemo te na Paraolimpijadi." Tada je bila zeka-peka. Danas, dok držim ovu medalju prljavim prstima, to zvuči kao karijerni plan.
░▒▓█ III. CRNA KULA (STATIČNI KOTAČ) █▓▒░
Vanjski svijet je zatvoren. Vrata se zaključavaju. U kutu sobe, ispod mojih slika, čeka on. Sobni bicikl. Sprava za mučenje koja ne vodi nikamo. Najskuplja vješalica za rublje u povijesti danas postaje moj jedini izlaz. Sjene na zidu plešu dok pedaliram u mjestu. Nema vjetra u kosi, nema promjene pejzaža. Samo znoj koji kapa na parket i zvuk zamašnjaka koji broji sekunde. Ovo je Buka u glavi pretvorena u Tišinu u nogama.
░▒▓█ IV. POVRATAK KISTU (AKRILNA TERAPIJA) █▓▒░
Ako noge šute, ruke moraju vrištati. Dugo su boje spavale. Fokus je bio na kadenci, na paceu, na otkucajima. Sada, kad je tijelo i opet prisilno parkirano, duh se vraća starom alatu. Akrilik. Miris boje. Potez kista koji ne traži dopuštenje tetive. Gledam svoje stare radove. Te žute ulice, te sjene ljudi koji hodaju (oni mogu hodati!). Slika "Be the Change" iz 2014. Danas mi se ruga, ali me i zove. Promjena nije uvijek izbor. Ponekad je promjena samo sila koja te natjera da sjedneš i uzmeš kist u ruke jer je to jedini način da ostaneš normalan. Vraćam se platnu. Vraćam se zamrzavanju trenutka.
.jpg)
░▒▓█ V. IZVIĐAČKA JEDINICA I ARHIVA █▓▒░
Netko ipak mora van. Felix. Moj vjerni supatnik. Dok ja glumim ranjenog lava u kavezu, on preuzima patrolu. Njegov rep je jedini metronom koji danas trebam. On ne mari za moju ozljedu, on mari za mirise. Gledam ga - u njegovim očima nema osude što sam spor. Samo čista, dlakava prisutnost. I dok on spava nakon šetnje, ja kopam po arhivi. Medalje na zidu. Stari brojevi. To nije muzej prošlosti. To je gorivo za iduću tišinu.
Izgubljena je bitka, ali rat... rat se nastavlja drugim sredstvima. Bicikliranjem. Slikanjem. Fotkanjem. Core vježbama...
Kotači se i dalje vrte. Samo su promijenili dimenziju.
