Postoji zvuk koji čuješ samo kad sve drugo utihne. Nije u ušima. Nije u zidovima. To je zvuk vremena koje struže dok prolazi, a ti stojiš na mjestu.
Godinama sam bio statua u vlastitom životu. Savršeno uklopljen u kulisu. Mislio sam da je to mir. Prevario sam se. To je bila samo pauza prije kvara.
Onda je puklo. Neću vam reći što. Možda kost. Možda živac. Možda iluzija. Ali sustav je stao. I u toj tišini, osjetio sam ga prvi put.
Kotač.
To nije predmet. To je sila. To je ona teška, nezaustavljiva gravitacija koja te vuče naprijed kad svi razlozi govore da ostaneš ležati. Kotač ne traži dopuštenje. On traži ritam.
Ovo nije dnevnik. Dnevnici su za one koji žele pamtiti prošlost. Ovo je crna kutija. Bilježim podatke u realnom vremenu dok se krećem prema nečemu što još nema ime na karti.
Još nemam plan. Imam samo smjer. I imam ovaj tupi, uporni ritam koji mi govori da je jedini način da preživim – da nastavim kretanje.
Ako čujete isti taj šum... ako vam se čini da je zrak oko vas postao pregust... Ostanite. Možda otkrijemo kamo vodi.