Urbana Priča [Ili: Tko hoda kad se svjetla ugase?]
Gledam dolje. Ne u horizont, ne u cilj. Gledam u podlogu.
Asfalt nije ravna ploha. On je koža. Hrapava, puna ožiljaka, ispisana milijunima potplata koji su tuda prošli. Vidiš li ih?
Ne govorim o onim očitim tragovima - uljnim mrljama koje se prelijevaju u dugine boje, zgaženim žvakaćim gumama koje su postale crne točke u svemiru betona.
Govorim o njima.
O otiscima koji nemaju težinu, ali imaju masu.
Tisuće ljudi hodalo je ovom istom ulicom prije deset, pedeset, sto godina.
Gdje je nestala energija njihovog koraka? Fizika kaže da energija ne nestaje, samo mijenja oblik.
Ovdje, na ovom sivom asfaltu, slojevi vremena su stisnuti jedan na drugi.
Osjećam ih dok vozim. Moji kotači ne sijeku samo zrak; oni sijeku vrijeme.
Ponekad, u onom perifernom vidu, tamo gdje oko gubi fokus, a um prevlada, čini mi se da asfalt popušta pod težinom koraka kojih više nema.
Oni su tu.
Promatrači iz druge dimenzije. Ljudi koji su se preselili u prostore gdje gravitacija više nije zakon, nego opcija.
Oni ne hodaju po zemlji. Oni lebde u onom finom procijepu između biti i ne biti, u nečemu što nalikuje na čisti bitak, oslobođeni tereta tijela i boli u tetivama.
Moje misli silaze s bicikla i hodaju s njima.
Lutaju ulicama nepoznatog grada, prateći nevidljivu mapu.
Je li ovo Shadowland? Je li ovo Mordor asfalta? Nema vilenjaka, nema orkova.
Ima samo jeka.
Svaki put kad kotač okrene puni krug, dotakne točku gdje je nečija priča stala, a nečija druga počela.
Mi smo samo trenutni podstanari na ovoj cesti.
Ostavljamo svoje tragove - malo gume, malo znoja, malo nade.
Sutra će netko drugi voziti preko nas, pitajući se tko je ostavio ovu tišinu u zraku.
Asfalt pamti. Čak i kad mi zaboravimo.
Ne trebaju gravitaciju oni koji su postali sjećanje.
Oni se kreću silom koju ne mjere brzinomjeri.
Nastavljam. Kroz buku, tražeći frekvenciju na kojoj se čuju nečujni koraci.
Putovanje prema sebi znači i putovanje kroz one koji su bili tu prije tebe.
Stay tuned.
Cesta se tek otvara.