Tjednima se taložilo. Buka. Zahtjevi. Osjećaj da si samo zupčanik koji se vrti dok se metal ne usije definitivno je postao prejak. Zovu to-burnout. Ja to zovem gušenje.
Jučer sam morao "razbiti staklo".
Dva mjeseca i pet dana. Točno toliko je tišina trajala - čitaj: nisam trčao. To je opasna zona. To je vrijeme potrebno da se hrđa uhvati za zglobove, da um povjeruje kako je mirovanje prirodno stanje. Ali nismo stvoreni za stajanje. Stvoreni smo za kretanje.
Sjever je bio hladan. Zrak je rezao pluća, podsjetnik da si živ, čak i kad boli. Krenuo sam u zonu crvenog. Srce je udaralo ludi ritam kao bubanj iz dubine rudnika Morije, tjerajući ustajalu krv kroz vene koje su zaboravile što znači napor.
Ali, i sjena je bila tamo.
Nisam joj odgovorio riječima. Odgovorio sam korakom.
Kažu da te ojača ono što te ne slomi. Stara laž kojom se tješimo dok ližemo rane. Možda te ne ojača. Možda te samo podsjeti da si sklepan od krvi, mesa i kosti, i da je svaki metar osvojeni teritorij.
Jesam li pobijedio ili sam samo izazvao nevolju? Vidjet ćemo. Nedjelja donosi novi sraz. Rudolf čeka.
Stroj je upaljen. Lampice trepere. Neizvjesnost je jedino gorivo koje imam.
Pitanje: Jesi li ikad namjerno gurnuo ruku u vatru samo da vidiš hoćeš li se opeći?