Nismo još krenuli.
TRENUTNA LOKACIJA: Pitomača / Nulta točka
STANJE: Static noise / Čekanje
Prije nego kreneš dolje, u tekst – stani.
Ovaj blog se ne čita u prolazu, dok čekaš u redu na blagajni. Za ovo ti treba izolacija. Stavi slušalice. Ne slušaj ovo na zvučniku mobitela.
Pusti play. Pusti da se zvuk razlije. Tek kad Davidov glas pukne... tek onda kreni čitati.
Disturbed - The Sound Of Silence
Još sam uvijek statičan. Kotači su naslonjeni na zid, gume su hladne, a bisage prazne. Ali u glavi... u glavi se već vrti onaj poznati, teški loop. Priprema za put nije pakiranje stvari. To je ljuštenje slojeva.
Gledam u Njega.
Ne tražim u drvetu religiju, već definiciju tereta. Njegove oči su sklopljene, ali ne spavaju. To je ona vrsta "umora" koja dolazi kad znaš što te čeka, a svejedno raširiš ruke.
To je geneza boli.
Svi mi nosimo svoje čavle. Neki su od željeza, neki su od uspomena, neki su od kalcifikata u tetivi veličine 16x3 mm
Da bi se kretalo, mora se pristati na ranu. To je cijena puta. To je cijena svakog koraka koji odlučiš napraviti umjesto sjedenja u sigurnosti "zlatnog kaveza".
HORIZONT I ZVIJERI
Dok se vani dan gasi nebo poprima boju modrice koja blijedi. Na rubu mikro svijeta, tamo gdje prestaje dvorište i počinje The Road, prolaze divovi.
Oni ne mare za tišinu. Oni su buka. Čelične zvijeri koje žderu kilometre. Vidim ih kao stražare granica svjetova. Hoće li me pustiti? Ili će me pokušati ispljunuti kao strano tijelo?
Sutra ću biti samo točka u njihovom retrovizoru. Ali danas... danas ih samo promatram. Spremam se za grind
Pod nogama, tlo je brutalno iskreno.
Nema mramora. Nema lažnog sjaja. Samo kamenčići, krhotine svega i svačega i ono što je palo, što je umrlo da bi se vratilo tamo odakle je došlo, zemlji. Ovo je tekstura stvarnosti. Hrapava. Oštra. Raspadajuće lišće... to smo mi. Grunge prirode. Lijep u svom raspadanju.
SVJETIONICI U MAGLI
Kada padne mrak, gube se koordinate. Ostaje samo instinkt. I svjetlo.
Svjetlo koje nije sunce - o ne. To je svjetlo umjetno srce koje kuca u magli. Ne osvjetljavajući put do kraja - to bi bilo previše lako. Osvjetljava tek, možda, idući metar. Sasvim dovoljno. Znaš, ne moraš vidjeti cijelu planinu da bi se usudio napraviti prvi korak. Moraš vidjeti samo djelić nečega ispred sebe, gdje ćeš spustiti nogu, a da ne padneš.
Ponekad, kad je zrak čist, kad vjetar otpuše sumnje, vidimo jasno. Tada svjetlo izgleda usamljeno. Kao One More Light na nebu milijuna zvijezda
Ali češće... češće je magla. I u toj magli, u tom blur-u svakodnevice, tražimo frekvenciju. A ponekad, frekvencija je sasvim tiha. Drvena. Mala.
To je sjećanje na neku drugu vrstu vremena. Na vrijeme kad je sigurnost imala zvuk. Ššš-ššš
Advent je. Vrijeme iščekivanja. Ali čega? Čekamo li Njega - onog Boga koji je rođen na slami, onog istog s početka ovog teksta, koji je kasnije odnio sve čavle i svu bol ovoga svijeta u svojoj patnji? Ili čekamo popuste?
Danas je On, za gomilu, tek izgovor za shopping. Zamijenili smo Boga za blještavilo lampica. Zamijenili smo tišinu Svete noći za histeriju trgovačkih centara. Umotali smo prazninu u šarene, sjajne celofane ispod bora - onog savršenog, plastičnog, koji se ne trusi i ne miriše na život.
Gledam ovaj mali komad drveta i flashback me udara jače od vjetra u prsa. Vraća me u vrijeme kad je bor bio stvaran. Sjećaš li se tog mirisa? Miris smole koji ti se uvuče u nosnice i ostane tamo tjednima. Sjećam se onog "plesa" oko okićenih grana - ne radi Instagram storyja, nego radi lova. Lovili smo one bombone u šarenom celofanu. To je bio jedini celofan u mom životu koji nije bio prevara. Bili su tvrdi, slatki, i imali su okus čiste sreće.
A vani... vani je bila tišina. Bijela tišina. Snijeg. Nije to bila samo vremenska prognoza. To je bila scenografija djetinjstva. Grudanje dok prsti ne poplave, sklizanje do duboko u noć, zvuk koraka koji škripi pod čizmama. Snijeg je imao moć prekrivanja svega ružnog, resetiranja svijeta na nulu, na čistoću.
Danas? Danas gledam kroz prozor i vidim blato. Klima se slomila, baš kao i mi. Nema više bijelih Božića. Kako je krenulo uskoro ćemo umjesto borova kititi banane!
Zato mi treba ovo drvo. Malo, grubo, neobrađeno. Jer me podsjeća kako ispod sve te silne plastike, ispod klimatskih i kojekakvih društvenih i inih promjena, još uvijek postoji onaj pravi pravcati, drveni, mirisni korijen. Onaj Božić koji ne košta ništa, a vrijedi sve.
Sutra? Sutra će kotači pisati neku drugu priču. Sada samo dišem.
Nastavi pratiti frekvenciju...